Autor:: T.M./Prijatelji životinja 11/14/2012 11:25
Odmah nakon što je pokrenuta kampanja ‘Život na lancu nije život’ s članovima grupe Picksiebner, volonteri čakovečke udruge za zaštitu životinja, prijatelji životinja i prirode poslali su pismo i fotografije Ministarstvu poljoprivrede. Pismo prenosimo u cijelosti.
Poštovani,
javljamo vam se iz čakovečke udruge za zaštitu životinja. Mi smo volonteri koji svaki dan na terenu nailazimo na realnost napuštenih životinja, dijelimo s njima njihove priče i pokušavamo pomoći koliko možemo. Ovim putem molimo da uzmete u obzir ovo naše pismo i mogućnost uvrštenja u Zakon o zaštiti životinja odredbe o zabrani držanja pasa na lancima.
Najgori i najstresniji trenuci za nas volontere su stravične situacije kad se suočavamo sa situacijama držanja pasa na lancima. Ispričavamo se ukoliko smo vas potresli fotografijama u privitku, ali željeli smo vam zorno prikazati sav užas s kojim se suočavamo na terenu i koji bi tako lako mogao prestati – uvođenjem odredbe u Zakon.
Ovo su priče o četiri psa, svaki je iz drugoga kraja Hrvatske – Floki je iz blizine Čakovca, Žućo iz Daruvara, Medo iz Zagreba, a Lesi također iz sela nedaleko Daruvara. Njihove su priče gotovo iste. Jednog su dana nekome bili vjerni prijatelji, a onda su tim istima ljudima dosadili, pa su ih vezali na lanac i zaboravili.
Medo je bio u Šestinama – Zagreb zatvoren u zadnje dvorište kuće u kojoj je živjela oveća obitelj. Nije imao kućicu, spavao je kraj staroga štaglja, a nakon što su susjedi koji su ga hranili otišli na put, hranio se zelenim jabukama s obližnjeg stabla. Bez krova nad glavom, s vodom od kišnice, bez hrane živio je on tako mjesecima. Smrt nije dolazila jer bi mu ponekad netko iz samilosti bacio koricu kruha preko ograde. A onda su susjedi otputovali i on je ostao sam, bez mogućnosti da se spasi s lanca, bez mogućnosti da ode negdje i sam potraži hranu. Kad je već gotovo sasvim onemoćao, primijetio ga je drugi susjed, pozvao volontere zagrebačkih udruga i na kraju naše, pa smo ga spasili s lanca, ali ni uz najbolju njegu i višemjesečnu borbu za njegov život nismo mu uspjeli pomoći. Bio je prepun glista, kost i koža, potpuno onemoćao.
Nama je danas jedina utjeha što je pod kraj života osjetio barem malo ljubavi i pažnje koje svako živo biće zaslužuje. No, zar je to dovoljno za živo biće željno života, slobode i ljubavi?
Floki je iz Čakovca. Trebao je izrasti u velikog njemačkog ptičara, ali nije. Ostao je na kratkim rahitičnim nožicama, karikatura od psa jer je cijelo svoje djetinjstvo proveo na lancu, više gladan i žedan nego sit. Pronašli smo ga slučajno kad smo u obližnjem voćnjaku brali šljive. Nije čak bio niti vezan na lancu već na hrđavoj žici koja se duboko usjekla u njegov vrat. Težio je tek devet kila, imao je na stotine krpelja po sebi i bio je pun nametnika. Njegov život uspjeli smo spasiti dugotrajnom terapijom, ali Floki i danas kopa zemlju u potrazi za crvima jer je to bila jedina hrana koju je mogao pronaći na svojih metar i pol hrđave žice.
Lesiju je umro skrbnik, a rodbina ga nije htjela, pa su ga ostavili samog i zavezanog na lanac u trošnoj kućici da skapava od gladi i žeđi. On je imao sreće, mnogi nisu. Pronađen je, operiran i spašen. mnogi psi poput njega nisu imali tu sreću. Znate li koja je jedna od najgorih smrti za živo biće? Ona od gladi. Polagana, ali dostižna. Lanci su toliko čvrsti da se s njih nitko ne može osloboditi. Jedna odredba u Zakonu mogla bi promijeniti tu surovu realnost.
Žućo je pretrpio rane i bolove kakve mnogi nikad nisu niti malo. I on je ostavljen vezan za lanac koji mu je potpuno urastao u vrat. Samo zato jer je to dozvoljeno.
Poštovani, u vašim rukama sada je moć kojom možete onemogućiti daljnje stradavanje pasa vezanih na lance. Neće biti lako, puno je pasa na lancima, ali to je prvi korak. Odredbom protiv držanja pasa na lancima napravit ćete mnogo za te divne životinje koje svoju vjernost često plaćaju teškim zanemarivanjem i vrlo često smrću od izgladnjivanja jer si pas vezan na lanac ne može sam nikako pomoći.
Pomoći ćete i nama da se ne moramo gotovo tjedno nositi s ovakvim užasnim slikama, da se i mi ne razbolimo jednog dana od sve strave kojoj svjedočimo često na terenu, pomoći ćete nam prikazati i našu zemlju u cjelini u ljepšem svjetlu humanijeg odnosa prema životinjama.
