Od ponedjeljka, 15. veljače, svim će se ugostiteljskim objektima omogućiti isporuka hrane, pića, napitaka i slastica za van, omogućit će se rad teretana i fitness centara, dječjih igraonica i radionica, škola za strane jezike, kasina, automat klubova i kladionica, no i ne plesnih studija. S obzirom na takvu odluku Stožera, vlasnica plesnog studija Edita Cebalo, uputila je priopćenje koje prenosimo u cijelosti:
“Upravo sam šokirana izostavljanjem studija i općenito rekreativnog bavljenja plesom za djecu, mlade i odrasle koji to vole. Iskazujem ovim putem protest jer smatram da su djeca time izuzetno zakinuta. Oni koje stalno Stožer spominje da nisu u velikoj opasnosti, odnosno, da ne obolijevaju u mjeri u kojoj obolijevaju odrasli, ne mogu se baviti aktivnošću koju vole. Naglašavam da je ples nešto što oni sami izaberu, nije im nametnut i stoga djeca radosno dolaze na nastavu. Dok su, usporedbe radi, kockarnice i mjesta na kojima se troši novac otvorena. Nije mi jasno zbog čega je njima dopušteno da rade, a nama ne.
Ne treba napominjati, koliko je tjelesna aktivnost važna i potrebna za psihofizički razvoj čovjeka općenito, a naročito djece, kojima se u mladoj dobi pruža mogućnost oformiti svoju ličnost. Tjelesna aktivnost je izuzetno važna, jer pruža i zadovoljstvo onima koji se njome bave. Sekundarno, djeca nisu na ulici, nego u kvalitetno organiziranim grupama i dobro troše vrijeme.
Mnogi zaboravljaju da mi da ne radimo od 28. 11. i da naprosto ne možemo preživjeti. No, taj aspekt stavljamo u drugi plan. U prvom su djeca i njihova potreba za druženjem, za kvalitetnim radom. Je li taj pokret manje važan u odnosu na sve druge aktivnosti? Ako je otvoren rad školama stranih jezika, zašto ne i plesnim studijima i školama rekreativnog tipa? Mislim da su to nejednaka mjerila i da Stožer nije dobro razmotrio situaciju i nije išao u srž problema, već je poprilično paušalno donio određene odluke.
Mjesecima radimo od kuće. Gotovo nijedno dijete nije odustalo od plesa: strpljivo koriste Zoom, slušaju pedagoge i rade. No, online nastava nije baš idealna za ples. Djeca nemaju sav potreban prostor doma, a njega treba malo više nego za neke druge aktivnosti. Zapravo, to je apsolutno neadekvatan oblik nastave, ali jedini kojeg imamo. Uredno smo radili prošle mjesece, ali sad je dosta: djeca su pred pucanjem.
Ljudi koji odlučuju o našim sudbinama ne razumiju da posao koji mi pedagozi i kineziolozi odrađujemo u rekreativne svrhe. Naš posao je kao živi organizam, on se razvija tijekom godine. Mi moramo našu djecu, kad nam tek dođu uvesti u svijet plesa i prenijeti im tu magiju. Mnoga djeca ne uspiju u tom procesu, pa odustanu, neka odustanu zbog drugih razloga, no mi na kraju godinu završimo sa 60 posto polaznika u odnosu na on koji su krenuli. Tu smo već u velikom problemu, a kamoli sada kada ne radimo normalno ta tri mjeseca. Kroz to vrijeme djeca naprosto zaborave na aktivnost koju su počeli, izgube volju zbog nekih drugih razloga, uzmu neku drugu aktivnost… Sve to bitno narušava naš rad i cilj, a to je omogućiti djeci zdrav psihofizički razvoj. Zato apeliram na Stožer da razmotri situaciju da i nama omogući rad kako bismo barem završiti našu školsku godinu, kako treba, u dvorani”, istaknula je Cebalo te navela nekoliko iskustava polaznica:
“Na plesu mogu izrazit svoje osjećaje. Za vrijeme ove pandemije ne mogu trenirati u našem studiju. Nedostaje mi moja trenerica koja mi sve objasni ako nešto ne razumijem, moja plesna ekipa s kojom mogu plesati predivne koreografije koje naša trenerica osmisli. Jedva čekam da se studio ponovno otvori”, rekla je jedna djevojčica.
“Plesanje kod kuće nije sasvim isto kao plesanje u dvorani. Kada plešem oslobađa se hormon sreće, stres nestaje. Sve samo zbog plesa. Kada plešem mogu se potpuno opustiti”, dodale je druga.
“Više mi je dosta da smo online. Bolje mi je da smo u dvorani jer tako mozemo slušati glazbu i plesati sve u isto vrijeme. Preko zooma ne možemo sve u isto vrijeme jel nekome kasni zvuk, nekome slika i tesko je sve to pratiti preko ekrana”, istaknula je treća.