Autor:: Tanja Molvarec 5/26/2011 9:54
Domovi zdravlja moraju osigurati palijativnu skrb i edukaciju na svim razinama jer u Zagrebu i Hrvatskoj nema dovoljno educiranog osoblja da se priušti vrhunska njega takvim bolesnicima – kazao je član Odbora za zdravtsvo Mirando Mrsić na tematskoj sjednici Odbora na kojoj je glavna tema bila skrb osoba koji boluju od smrtonosnh i teških bolesti i trpe nesnosne bolove.
– Potrebno je imati jedan prostor gdje će se educirati o palijativnoj skrbi, osposobljen kadar stručnjaka, važna je i komunikacija s pacijentom, ali i s obitelji. Najvažnije je olakšati bol pacijentu i pružiti mu dostojanstven kraj života – kazao je Mrsić, te dodao da za sve to ne bi trebalo izdvojiti previše novca.
– Za oko 50 metara kvadratnih prostora, za kadar od tri medicinske sestre i dva tima liječnika plus plaće izdvojilo bi se oko 650 tisuća kuna. To zaista nisu velika sredstva i moguće je to realizirati. Nažalost, u Zagrebu se palijativna skrb nije toliko isticala ali sada je vrijeme da se to promijeni – istakuo je Mrsić.
Palijativna skrb nije samo za starije osobe
Prema njemu, moraju se omogućiti bolnice takozvanog B tipa u kojima postoji produženi boravak, odjeli za palijativnu skrb, važno je otvaranje ambulanti ali i Centara za palijativnu skrb na razini županije i na kraju stvoriti Referentni centra za palijativnu skrb. Marijana Braš iz Hrvatskog društva za palijativnu medicinu upozorila je da palijativnu skrb ne trebaju samo stariji pacijenti.
– Imamo djevojčicu koja boluje od karcinoma dakle nisu samo stariji ti koji trebaju palijativnu skrb. Prosječan boravak u hospiciju je 15 dana, a ne cijeli život ili godinama kako neki misle. Organizacija palijativne medicine je potrebna na svim razinama zdrastvene zaštite. Svaki liječnik i medicinska sestra bi trebali znati barem osnove palijativne medicine – kazala je Braš, te dodala da palijativna medicina nije niti predmet na fakultetu, a prepuštena je volonterima i nevladinim udrugama.
– Nažalost do sada je samo jedna privatna ustanova u gradu za palijativnu skrb. Projektom Ostani uz mene radili smo upravo na edukaciji i uključilo se 400 nevladinih udruga. To je dobro ali palijativna skrb mora biti prepoznata i uvrštena u primarni zdrastveni sustav i moramo vršiti pritisak na HZZOO da se normativi uspostave. Nevladine udruge nisu dovolne da pruže najbolju moguću skrb. Već 17 godina stojimo na mjestu – kazala je Braš.
U urbanim sredinama nema tko brinuti o teško bolesnoj osobi kod kuće
Kao najbolji projekt istaknula je centar Cepamet koji je uređen prostor na Šalati, a u koji je uključeno 14 profesora iz cijelog svijeta i provode se edukacije. No pročelnik za zadravstvo Zvonimir Šostar usporotivio se opasci da stojimo na mjestu, te istaknuo da se uopće ne priča o pokušajima grada da nešto promijeni.
– Naravno da palijativna skrb mora biti dio zdrastvenog sustava. Bilo je nekih konkretnih ponuda izvana no nažalost od toga svega nije bilo ništa išta jer bi se odustalo zbog financija. Nije da se ništa ne radi. Privatne ustanove za palijativnu skrb se mogu registirati, ali neće biti u sustavu. Moramo provedbene akte realizirati u suradnji s Ministarstvom – kazao je Šostar i napomenuo da u Zakonu o zdrastvenoj zaštiti nema hospicija.
– Neki projekti su nažalost ostali samo pilot projekti. Svaki narod ima svoj mentalitet i ne možemo ništa kopirati iz ostalih zemalja. U ruralnim sredinama hospicije ne treba jer je se pretpostavlja da će tu osobu njegovati kod kuće, no u gradu zbog užurbenog tempa života nema tko biti uz tu osobu – kazao je Šostar.
Ravnatelj bolnice Vrapče Vlado Jukić kazao je da je oko 1500 kreveta u bolnici, te je predložio da bi se dio tih kreveta mogao osloboditi za psihogerijatrijske pacijente s obzirom da je slobodno oko 80 kreveta. No s tim se ne slaže Mirando Mrsić koji je upozorio da ne treba miješati paliajtivnu skrb sa psihijatrijom.
– Ne treba to dvoje miješati jer palijativna skrb mora biti interdisciplinarna služba. Služba koja kreće od edukacije pa sve do referentog centra. Ako napravimo dobru palijativnu skrb hospiciji nam neće trebati.
Na kraju je odlučeno da je potrebno izvršiti pritisak najprije prema Gradskom uredu za zdravstvo a onda i prema Ministarstvu kako bi pacijenti u konačnici imali najbolju zdravstvenu zaštitu.
