Autor:: Thomas Bauer 9/6/2011 2:14
Subota, sunčan dan na suludo zelenom kvarnerskom arhipelagu. Po običaju lijeno blejim u pučinu gledajući mnoštvo brodova kako mile kanalom, pazeći tek da mi višak sline ne počne curiti niz neobrijano lice. Ne zbog taštine, nego da drugi ne pomisle da me šlagiralo.
I tako, taman razmišljam kako se spokoj sigurno vratio u duše jadranskih nautičara – Horvatinčić je u zatvoru, a Česi u Pragu, kad mi u ruke stigne subotnji Jutarnji. To šareno štivo kojem se pomalo mazohistički veselim, nema te supstance koja će me vratiti u javu brže od njegovih razvikanih kolumnista, ponekad će me dobrano raspizditi, pa i pokvariti vikend. 
Ovaj put su unisono opleli po navodnom antagonizmu Zagreba i Splita, spremno popujuć’, analizirajuć’ i vrijeđajuć’ nas priglupe desničarske nogometne primitivce s pivskim trbušinama jer se ne uklapamo u njihovu ibermenšovsku viziju modernog i slobodomislećeg urbanog čovjeka koji predstavlja sljedeći, vjerojatno najviši stupanj čovjekove evolucije – onaj kreten Darwin nije ga predvidio samo zato jer je bio zadrti provincijski pop s brigadom djece.
Prvo, kakvi su to vražji opinionmakeri koji imaju toliko ograničen horizont da se čak njih četiri iz istih dnevnih novina primi iste teme? Ljudi, pa zar vi život oko sebe pratite kroz špijunku? Taman da je za sljedeći četvrtak u 3 i 15 najavljen smak svijeta ili da je pronađen novi Severinin pornić, teme bi vam morale biti raznovrsnije.
Drugo, kad već lamentirate o nogometnoj hepo kocki koja pripaljuje vatru nekakvog antagonizma, onda k vragu, uzmite u ruke recimo Football against the enemy, Simona Kupera, pa ćete shvatiti – a), da to nipošto nije hrvatski fenomen i da je ova hrvatska inačica zapravo prilično benigna i – b), da je gospodarska kriza, nefunkcioniranje države i pokvarena politička i društvena elita, majka svih problema, pa i ovoga.
Jerbo, nogometni antagonizam u pravilu bolje rodi u Napulju nego u Milanu, u Dresdenu nego u Münchenu i u Beogradu nego u Ljubljani. Korelacija je jasna kao dan.
Zašto se, pobogu, pišu tolike analize, kada je problem prilično jednostavan. Zdravko Mamić, očuh hrvatskog nogometa i Dinama, obični je kabadahija musolinijevskog top-down sustava korporatističke države gdje PARTIJA bira svoje delegate koji onda rukovode pojedinim sferama društva. To samo po sebi ne bi bilo toliki skandal da cjelokupni sustav, pravni poredak i državni aparat nisu podređeni tome projektu te hirovima PARTIJINIH liblinga. Baš kao u totalitarizmima. Hmmm, jesmo li uopće izašli iz našega?
Ovih dana sličnom primjeru svjedočimo u Hrvatskoj gospodarskoj komori. Tamo se netko sjetio da bi Nadana Vidoševića možda pokušao skinuti s čela te institucije gdje se ugnijezdio još davne 1995., dok njegov mandat, baš kao i Mamićev, u izbornoj lakrdiji potvrđuje skupština koju prethodno izabere sam Vidošević. Naravno da je i ovaj put bez većih problema zadržao poziciju. PARTIJA i njemu drži leđa jer oko HGK se, baš kao i oko GNK vrti prevelik novac da bi dopustili da se u to miješaju nekakvi subverzivni elementi koji naivno inzistiraju na dekadentnim tekovinama poput demokratskih izbora i poštivanja članskih prava. Tako PARTIJA i Mamiću tolerira čitav niz bjelodanih upravnopravnih nelegalnosti, neoprostivo primitivan i pomalo psihopatološki javni nastup, žmiri na njegova kaznena djela i potiče porezne olakšice za njegov privatni projekt NK Dinama koji ima samo jednu manu. Naime, Dinamo je zakonski gledano udruga građana i kao takva, ona bi, baš kao i Udruga ljubitelja bidermajera, svojem članstvu trebala dati pravo izbora, pravo nadzora i pravo na informiranost. To je ahilova peta PARTIJINOG projekta koja će Mamića prije ili kasnije koštati nedodirljive pozicije.
Naravno, takav pokvareni sustav funkcionira dvosmjerno. Mamić se nepogrešivoj PARTIJI povremeno na razne način oduži, najčešće predizbornim financijskim pogurancem.
Istu svrhu ima i sav ovaj farsični igrokaz koji je potaknuo te silne rasprave o navodnom antagonizmu. Nedavni Mamićevi histerični ispadi na presicama, kupnja Šimunića, kao i krajnje diskutabilno suđenje Mamićevog frenda Brune Marića, osim što su bahata demonstracija moći, služe da bi se raspizdila ionako lako zapaljiva Dalmacija te upravo zato da u predvečerje derbija čak četiri kolumnista Jutarnjeg lista pišu o tobožnjem regionalnom antagonizmu, a ne o činjenici da smo prošle godine po rastu BDP-a bili 175. država na svijetu.
Na prošlim izborima, Mamić se HDZ-u odužio javnom podrškom, pa čak i novinskim oglasom u kojem novopečeni domoljubi Etto, Sammir i Carlos pozivaju ljude da glasaju za HDZ. Je li ovaj put riječ o gerilskom PR-u, a ne konvencionalnom oglašavanju, znat ćemo sljedećih tjedana i mjeseci.Ja uopće ne sumnjam da će Jadranka Kosor uskoro umiriti buru i stati na stranu “potlačene” Dalmacije, regije bez čije masovne podrške može zaboraviti na bilo kakav pozitivan izborni rezultat. Tada će i Mamić, sa suzom u oku i Mišom Kovačem u zagrljaju, Dalmaciji slati isprike i hiperbolične riječi divljenja, a kolumnisti se upecati na još jednu udicu te pritom propustiti spomenuti činjenicu da smo prema ključnim ekonomskim pokazateljima počeli kaskati za Zelenortskim otocima.
Zato gospodo kolumnisti, progledajte, prestanite gutati njihove udice, prestanite narod daviti efemernim temama kada ova zemlja tone u propast. Intelektualci ste, nešto ste i napravili u životu, vidjeli svijeta, imate valjda i pristup internetu da provjerite postoji li igdje u Europi čelnik nogometnog kluba koji novinarkama govori da su kurvetine, novinare proklinje na Božić, a sportske suparnike naziva sotonama, a sve to za vrijeme dok svoj klub vodi potpuno nelegalno? Samo zato jer mu leđa čuva PARTIJA. Za svaki takav primjer koji pronađete, ja ću vam poslati tisuću primjera gdje je nogometni antagonizam prešao u otvoreno nasilje.
Ne mislim, naravno, da je krivica samo na političkoj eliti ili kolumnistima. Možda se narod hlebinaca napokon opameti te se na utakmici umjesto u antagonizmu, ujedini u prozivanju pravih nogometnih dušmana, koji podjednako uništavaju život i Štangi iz Utrina i Brokvi s Radunice.
Bilo kakvi incidenti na subotnjem splitskom derbiju koristili bi ponajprije nogometnim i političkim moćnicima. S druge strane, zajednički protesti najavili bi njihov kraj, baš kao i 80-tih te 90-tih kada su se navijački sjever i jug ujedinili protiv političkog establišmenta i njegovih nogometnih eksponenata.
Osim toga, nije u redu da dečki iz Jutarnjeg opet pišu o istoj temi. Otežajmo im posao.
