Autor: Pero Kovačević 11/14/2011 10:35
U zapadnoj demokraciji normalno je i uobičajeno podnošenje ostavki nakon što se sazna da je netko umiješan u skandal koji mu narušava vjerodostojnost. Ako na Googleu ukucate ”ministar”, ”dužnosnik” i ”ostavka”, pojavit će se vijesti iz Njemačke, Japana, Rusije, Nizozemske, pa čak i Egipta. Kad je riječ o Hrvatskoj, tu su vijesti kako i zašto – ne daju ostavke.
Naši političari politiku shvaćaju kao borbu za očuvanje fotelja pod svaku cijenu, a ne rad za dobrobit zajednice. Naravno da to ima i šire implikacije. Ako ljudi iz državnog vrha ne daju ostavke, to se prenosi i na druge razine. Zbog toga na ta mjesta dolaze nesposobni i na kraju najvišu cijenu plaćaju građani.
Slučaj gradonačelnika Varaždina Gorana Habuša, koji je samo pet dana nakon što je prezeo gradsko kormilo pod utjecajem alkohola, i to čak 1,6 promila, skrivio lakšu prometnu nesreću ostao je bez reakcije Kukuriku koalicije. Bilo je za očekivati, i to ono najmanje da će bar ”osuditi pojavu, a druga zaštiti”, ali nisu niti to napravili.
Stoga će ovaj scenarij u Hrvatskoj još dugo dugo vremena biti znanstvena fantastika ili nezamisliv: kupili ste novine ili još bolje otvorili ste portal Zagrebancije na njezin drugi rođendan godinu i dobro da ste upravo sjeli na stolac jer bi vas naslov ”Predsjednik Vlade podnio ostavku”, ”gradonačelnik Habuš podnio ostavku ” ili ”Gradonačelnik i zastupnici Gradske skupštine Zagreb podnijeli ostavku zbog neispunjenih obećanja” sasvim sigurno bi vas oborio s nogu.
No kako ne živite u državi odgovornih političara, Japanu, Švedskoj ili nekoj drugoj uređenoj državi, naslov o odgovornom činu uistinu odgovornih političara najvjerojatnije ipak nećete tako skoro pročitati na portalu Zagrebancije ili u nekim našim novinama.
Bivši japanskog premijera Yukio Hatoyame je prije nešto manje od godine dana podnio ostavku jer su neki od njegovih ministara dospijeli pod istragu zbog navodne korupcije, a nije, kako je priznao, ispunio ni obećanje da će izmjestiti američku vojnu bazu s Okinawe.
‘U dubini srca znam da nisam pogriješio ni ikome naudio. Ali kako bih bio siguran da rad mojih kolega ministara neće ometati konstantan publicitet, svojom voljom odlučio sam odrediti dan povlačenja’, kazao je 2. travnja 2008. Bertie Ahern, bivši premijer Republike Irske koji je na čelu zemlje bio 11 godina. Otišao je jer nije htio da njegovi osobni problemi utječu na zemlju, a zbog optužbi na račun njegovih osobnih financija tj. korupcije iz početka 90-ih.
Europa je puna primjera dobrovoljnog odlaska: Poljski ministar pravosuđa dao je ostavku nakon niza samoubojstava zatvorenika. Finski ministar vanjskih poslova, iako nerado, zbog erotskih SMS-ova koje je poslao striptizeti. Član mađarskog ministarstva socijalne skrbi zbog neslaganja s načinom tretiranja beskućnika. Nizozemska vlada zbog genocida u Srebrenici. I to deset godina nakon tog tragičnog događaja. Švedska ministrica jer je kupila hulahopke na službenu karticu. Bezbroj je takvih sličnih primjera u svijetu, u kojima su političari iskazali svoju političku kulturu i osjećaj odgovornosti.
Kakvo je stanje u nas?
Osjećaj odgovornosti do danas je u Hrvatskoj pokazala tek šačica političara – bivši ministar turizma Niko Bulić zbog natječaja za turistički slogan Hrvatske na kojem je pobijedila njegova supruga. Bivši ministar unutarnjih poslova Ivica Kirin zbog lova s generalom Markačem, u vrijeme kada je general trebao biti u kućnom pritvoru. Zbog smrti pacijenata na dijalizi nakon afere Baxter otišla je ministrica zdravstva Ana Stavljenić Rukavina. Rukavina nije bila osobno odgovorna za neželjene smrti, ali je otišla zbog objektivne odgovornosti za propuste u njezinu resoru. Ostale ostavke, poput Sanaderove ili Polančecove odnosno Bandićeve, zbog vožnje u alkoholiziranom stanju i bjega od policije su bile iznuđenje ostavke.
I tako se vraćamo na početak. Šačica ostavki, zaista premalo za toliku količinu afera – od pretvorbe i privatizacije,prodaje državnih poduzeća tajnim ugovorima, preko neozbiljnog mijenjanja zakona koji se nakon nekoliko mjeseci pokažu evidentno lošima, pa do nagađanja oko osobnih financija – između ostalog stanova i satova, ispravaka UPU-a, namještanja poslova kumovima i podobnim, zlatnih WC-a i bezbroj drugih afera. Možda u tome i jest problem. Politička scena grca u aferama, a neodgovornost je postala dio hrvatskog političkog folklora i teško je zamisliti aferu koja bi nekoga iz vlade ili Grada Zagreba- koštala stolice.
Svi će naši političari, sudionici mnogih afera, odgovorni za sadašnje stanje u državi odnosno stanje u Zagrebu, za sebe- bez razmišljanja reći da su veliki domoljubi odnosno da vole Hrvatsku ili Zagreb. Reći će, poput ministra Milinovića. Odricanje u krizi je ljubav prema domovini ili prema Zagrebu. Pitam se , kad će tu svoju ljubav prema Zagrebu i/ili domovini iskazat davajući ostavku jer su iznevjerili ili prevarili građane lažnim izbornim obećanjima.
Ostavka većini naših političara ne pada na pamet niti nakon razotkrivanja velikih afera, a kamoli zbog neispunjenih izbornih obećanja kako je istaknuo Hatoyama. Kukuriku koalicija je u slučaju gradonačelnika Varaždina Habuša pala na prvom testu.
