Autor:: Željko Senečić 7/12/2010 11:33
ARISTOTEL vs. SENEKA
Možda ćete objavit moje mišljenje o Vašem Seneki, a možda i nećete. Ako slučajno objavite uzimam si pravo da se potpišem SOKRAT (Nije gluplje od Seneka).
Sviđa mi se kod pisca vaše kolumne potpis. Seneka, koliko sam pročitao u leksikonu Seneka je rimki filozof. Možda je gospodin koji je pobacao svoje slike u Savu i sam će se jedne hladne noći baciti sa Crvenog savskog mosta.
Pravi je Seneka je bio ozbiljno lice i izvršio je samoubistvo. Mislim, da su pobacane slike , koje nisam vidio, nešto vrijedile za razliku od slikara. Ali na žalost, prije nego se baci sa mosta vjerovatno će nastaviti pisati
o Zrinjevcu, možda o Uspinjači, vrlo vjerovatno o Kamenitim vratima ili o svojim prvim ljubavima, danas je to jako unosno i učestalo, vožnji Samoborčekom na fašnik, gledanju američkih filmova, šuškavcima ili
svojoj prvoj Vespi. Seneka neće naravno pisati o spomeniku Ljudevitu Gaju, sramoti metropole ispred Hotela Dubrovnik ili o Varšavskoj ulici i o genijalnom konju Teodora Celakoskog, o Sarah Bernard današnjeg
Zagreba Urši Raukar. Ako vaš Seneka stvarno osnuje udrugu PRAVONA ZAGREB, da ne bude jedini član te mizerne udruge i ideje ja kao zagrebčanin ću mu se pridružiti, da udruga ne ostane na jednom članu, jer kada čovjek ostane sam počne gledat život crno. I mene zanima što će se vidjet kada se skinu skele sa kuće koju spominje Vaš lažni Seneka.
SOKRAT.
SENEKA:
GOLEMO JE VESELJE DOPISIVATI SE sa Sokratom. Lažni Seneka kontra lažnog Sokrata. Oduševljen sam drugim članom moje virtualne udruge PRAVO NA ZAGREB. Pogotovo ako je to Sokrat. Naravno da je udruga PRAVO NA ZAGREB potpuno besmislena iz stotinu razloga. Prvi razlog: Tko nama daje pravo na ZAGREB? I zašto? Tko će tu udrugu financirati? A bez love nema udruge, Udruga košta. Dragi Sokrate, konj kojem se divite, slažem se, ja kada sam vidio konja u Varšavskoj odmah kao scenograf sam pomislio: Koliko taj konj košta i tko ga platio. Tko je platio dopremu konja pet-šest metara velikog na labudici. Niti je labudica vozikala konja besplatno po Zagrebu niti su stolari mukte napravili konja.
Ako slučajno to znate, molim vas javite mi. Dekle, dragi Sokrate, zato ćemo nas dvojica ostati jedini članovi UDRUGE PRAVO NA ZAGREB: Naša udruga u kjojom smo nas dvojica može biti i profitabilna, samo treba naći nekog tko će finacirati udrugu PRAVO NA ZAGREB. A taj koji će finncirati taj će i dirigrati a mi ćemo plesati. Tango ili valcer. . Za tango ili valcer dovoljno je dvoje. PRAVO NA GRAD pleše kolo.
Sreo sam danas, u nedelju, u gradu režisera i glumca Dejana Ačimovića. Sjedi i ne puši cigaru. Kaže mi: Božo se ubio. Koji Božo? Pitam. Orešković, odgovori mi vidno potresen. Sjednemo i počnemo nazivati. Obojica se nadamo da je vijest lažna. Čutura nam kaže da je sreo kćer Oreškovića koja je iz Italije doputovala zbog smrti oca, Bože Oreškovića. Malo po malo slažemo ulogu u zadnjem činu drame Oreškovića. Oreškovića su našla djeca tražeći u šumi gljive. Visio je na grani na koju se objesio. Zastor se spustio, predstava je gotova.
Zadnju glavnu ulogu Orešković je odigrao u filmu Crveno&Crno. Glumio je čovjeka koji sumnja da ima rak. Čekajući nalaz, objašnjava mladoj lijepoj djevojci koja svira čelo da ne želi umirati polako,
biti na teret. Kada dobijem nalaz, a znam što će pisati u nalazu, ubit ću se govori i pokaže revolver u kojem je jedan metak. Međutim, nalaz pokaže da je zdrav.
Ne bojim se smrti, kaže mladoj čelistici, bojim se života. Ode i djevjka začuje pucanj. Božo se polako vraća i drži revolver u ruci. Promašio sam, kaže Božo čelistici.
Nedelju, 11.7.2010 Orešković nije promašio.
U nedelju 11.7.2010 Orešković se nije bojao smrti nego nastavka života.
Na svom imeniku u mobitelu nemam običaj brisati brojeve znanaca i prijatelja koji su otišli. U tom žalosnom imeniku ima pisaca, režisera, novinara, snimatelja, slikara, ima glumaca. Franjković, Lipljin, Brankov i Orešković. Doviđenja.
