Autor: Kostadinka Velkovska 2/23/2014 21:13
Zimske olimpijske igre u ruskom Sočiju i službeno su zatvorene. Prigodnom svečanosti formalno zatvaranje obilježeno je predajom olimpijske zastave sljedećem domaćinu. No, samo po sebi to možda i ne bi bila vijest, da se posljednji dan održavanja Igara nije dogodio poprilično nesportski incident. Iako u slaboj formi, Ivica Kostelić pokušao je osvojiti medalju vozeći slalom. Kostelić je završio na devetom mjestu pa postolju nije bio ni blizu, ali čak niti to nije najbitnija vijest. Puno je bitnije ono što se događalo nakon druge vožnje slaloma u kojoj je stazu postavljao poznati “Gips” – Ante Kostelić.
Drugu vožnju nije završilo čak 34 skijaša. Napadi od strane skijaša koji nisu dobro odvozili taj posljednji dio slaloma bili su toliko ekstremni i ekscesni da su mene potpuno šokirali. Tehnički direktor francuske reprezentacije Kostelića starijeg nazvao je senilnim i nesposobnim, dok je švedski skijaš Myhrer otišao i par koraka dalje i Antu Kostelića nazvao idiotom. Na takve uvrede u javnom životu nismo naviknuti čak niti kod političara, pa kad iste dolaze od profesionalnih sportaša, vrijeme je da se zapitamo u što se to pretvara naše društvo. Hrvatska kroz cijelu svoju povijest teži Zapadu, teži razvijanju civilnog društva i podizanju društvenog standarda.
Ali, ako je standard koji smo vidjeli kod Francuza i Šveđana taj kojem težimo, onda bismo ipak možda mogli dvaput razmisliti. Neću sada filozofirati o strategiji kojom se služi Kostelić ili bilo tko drugi kad postavlja stazu jer bi to značilo da se prezentiram kao skijaški stručnjak, a to nisam, ali niti ne treba biti stručnjak da se može zaključiti da je ovakva razina uvreda preniska čak i za neformalan razgovor, a kamoli za obraćanje u javnosti.
Zanimljivo, nikad prije spomenuti švedski skijaš nije imao primjedbe na Kostelićevo postavljanje staze, a negativnih komentara nisu imala niti trojica skijaša koja su subotnji slalom završili na postolju i s medaljom oko vrata. Pa ako profesionalni sportaši ne znaju dostojanstveno priznati poraz, tko onda zna? Zašto nas onda toliko čude razna politička prepucavanja koja nisu ništa gora? Je li moguće da se sve u ovom našem društvu nekako izokrenulo i postalo devijantno?
Možete li se sjetiti neke izjave osobe iz javnog života u posljednje vrijeme s kojom ste se složili ili smo naviknuli sami sebe da smo uvijek protiv? Postoji li taj netko tko bi nama uopće odgovarao ili ćemo svakoga, bez obzira koliko kvalitetna osoba bio i koliko uspjeha ima iza sebe, već unaprijed osuđivati i kritizirati? Što mi uopće želimo? Kritiziramo uvijek one vladajuće jer ne čine što bi trebali, ali s druge strane, jesmo li spremni na političare koji će imati dovoljno hrabrosti za sve nepopularne poteze koje je nužno provesti?
Hoćemo li, ako se takvi političari ikada pojave na vlasti, u tom trenutku biti svjesni da je to ono što smo i sami zagovarali i pružiti im podršku? ili će se opet u nama pojaviti onaj negativan aspekt i nećemo biti zadovoljni? Što vi mislite, mogu li političari stvarno biti popularni ili su kod ljudi oni svi isti, već unaprijed, pa je i tim političari svejedno što i kako rade, jer ionako su osuđeni na osuđivanje? Kako god da bilo, građani bi trebali biti najbolja oporba – pravedna i konstruktivna – pa možda da pokušamo. Gore ionako ne može biti!