Autor: Vjekoslava Bach 10/3/2011 14:39
Ponedjeljak je…. a ja ne znam od kud bih počela. Kao i svaki ponedjeljak, što bi rekla moja pokojna baka, „ne znaš di ti je rit, a di glava!“ Istina… A i kolumna kasni. Zašto? Zato što sam si sinoć priuštila mali ženski izlazak. I otišle lijepo nas dvije, moja vjerna draga prijateljica A i moja malenkost, u kazalište. I mogu vam reći, baš sam se dobro nasmijala. Ono što su nam servirali poznati tandem Bitorajac-Filipović doista tjera da vrištiš od smijeha. A nakon predstave, moja A željna nikotina u krvi odlučila je sjesti malo vani i zapaliti koju.
A meni drago, jer kao velika ljubiteljica kazališta, a i kao bivša članica ZKM-a, uvijek se posebno dobro osjećam u blizini teatra. I uvijek tu vlada neka posebna kemija… Sjedimo mi tako kad nailazi jedan od dvojice glavnih aktera iz predstave, a inače moj školski kolega. Sjedne on sa nama i naravno krenu prisjećanja iz školskih dana. Red smijeha, red srama, red gluposti.. izrešetali smo sve 4 godine druženja u školi sa zaključkom da ja i nisam bila neka prezgodna ženskica! „Ma hajde“, velim mu ja, „ko da i sama nisam znala to!“
I krenem se prisjećati mojih srednjoškolskih dana… Uz svakodnevne odlaske u školu, završavala sam i glazbenu školu, pa sam zapravo non stop ustajala rano ujutro. U to vrijeme, mala se djevojčica počela pretvarati u djevojku, ok, možda ne baš tako uspješno no napredak se vidio!
Priroda je htjela da je na mršavih 177 cm, uglavnom kostiju, naslažem u ono doba svega nekih 48-49 kila! Još mi dan danas zvone u glavi mamine: „Daj jedi! Daj još samo zalogaj! Izgledaš gore od onih u Africi..“ No, što zbog neapetita a što zbog moje hiperaktivne naravi, kilogrami nisu dolazili nikako.
Uvijek poprilično nespretna i trapava, što se baš ni sada nije puno promijenilo, jer kako bi rekao Coach, non stop mi nešto pada, gubim stvari, spotičem se o vlastite noge…, sa onom kovrčavom kosom koja je više nalikovala na zapušteni grm hortenzije u intenzivnom cvatu, pokušavala sam se pomiriti sa mojom tezom, da će mojih 5 minuta tek doći.
No, ono što me u ono doba posebno nerviralo bile su moje predimenzionirane naočale!! Ta pomagala „muha oblika“, koje je moja mama redovito nabavljala u nekim otužno opremljenim optičkim radnjama, jer naime, tada baš i nismo imali izbora, čiji je interijer više podsjećao na neku kaznionicu nego na mjesto gdje ćeš ispraviti svoj zdravstveni nedostatak, jednosatavno sam mrzila! Mama kao mama, uvijek me tješila kako su baš te ogromne najbolje za mene, jer je „doktor rekao da će pokriti sve kuteve gledanja…“. Ma je vraga! No što ćeš, pomiriš se sa sudbinom i kupiš na primjer jedne „prekrasne“ velike u boji slonove kosti…
A što bi dala da sam tad dobro vidjela! Ni izjava doktora kako naočale nose samo jako inteligentni ljudi nije me utješila, jer po tome bi danas bilo toliko pametnih Hrvata da ne znam kud bi od svog tog silnog intelekta, no u praksi to baš i nije tako. No o tome ću idući tjedan…
Sjećam se jednog jutra, bila je jesen a ja sam se kao i obično sa svojim knjigama za solfeggio spremala u školu. Hodajući tako, u glavi sa svojim mislima, primjetila sam da mi ususret dolazi „plava devetka“, tramvaji u boji grada Zagreba koji su definitivno obilježili moju generaciju. Na vratima se, onako „cool“ i nehajno ljuljala jedna prezgodna muška glava. I nisam mogla povjerovati u ono što vidim- baš ON gleda baš MENE…!! Sva zbunjena, zacrvenjana iako je vani bilo prhladno jesensko jutro, osjećala sam, što bi opet rekla ona moja ista baka, „da su mi se noge odrezale“…
I kad sam već pomislila da i nisam baš tako smiješna s tim svojim izgledom, muha naočalama i kosom kao Jackson five, i da i mene netko ipak zamjećuje, odjednom začujem: „Ana ljubavi, jel me dugo čekaš…?“ A u meni hladan tuš! Ko da me netko mokrom krpom zviznuo po glavi! Stojim ja ispred tramvaja, otvorenih usta, blejim u frajera…paralizirana! A on onako bahato, muški kaže: „Aj ćoro šta si tu stala? Šta buljiš? Tolike cvikse imaš a ne vidiš da me cura čeka…!“ Ajme meni!!
Sljedeće što moj mozak pamti, jer stručnjaci kažu da se od šoka ponekad javi tzv. selektivna amnezija, na koju se u zadnje vrijeme nešto prečesto poziva moj Coach kad nešto zgriješi, jest glas mog profesora iz solfeggia koji viče: „Dobro Bachica, tako lijepo prezime imaš a spavaš u muzičkoj školi..!“
Joooj da je bar znao koliko sam budna. Možda i prebudna i presvjesna.
Vrlo brzo dogodilo se prvi dolazak kontaktni leća u Zagreb, a prva na vratima Oftalmološkog odjela Vinogradske bolnice bila sam –JA!
I tako me eto i nakon puuuno godina, moj prijatelj Renkas sjetio kakav outfit sam njegovala u srednjoj školi. Danas srednjoškolke izgledaju baš kao prave dame i to je super. No na sebi valja raditi i iznutra, učiti od iskusnijih i graditi sebe kao pravu osobu sa ljudskim osobinama. Kako se ne bi razbolili od sve češćeg virusa na ovim prostorima. Neeee, nije ptičija gripa! Ma ni svinjska! Sve je to čista nula za opasan virus zvan „hrvatski jal“.
A možemo ga usko povezati sa sindromom „hrvatski nerad“… No o tome za sedam dana… Do tada vam želim da se ne inficirate a još manje da osjetite grozne simptome ove duboko ukorjenjene infekcije koja će izgleda nestati tek pojavom „uvoznih lijekova“. Jer sami si, sad je već jako očito, nikad nećemo znati pomoći…
Jer je izgleda Hrvatska zaista i JEDINO – mala zemlja za preveliki odmor!