– Čovjek koji je 1962. godine gledao Orsona Wellesa kako snima film Proces u Zagrebu isti je čovjek kojeg pred kraj života marginaliziraju. To je, nažalost, sudbina najvećih – rekao je za Željka Senečića ravnatelj Hrvatskog audiovizualnog centra, Daniel Rafaelić.
Željko Senečić to je uistinu i bio za vrijeme svog života – najveći. A pokazali su to i brojni njegovi prijatelji i suradnici svojim dolaskom na komemoraciju odavši tako posljednji put počast njegovu liku i djelu.
– Seneka je bio bezvremenski i ostavio trag u mom umjetničkom stvaralaštvu kao kolega, kao režiser, kao prijatelj, ali i kao netko od koga bismo trebali učiti. Žao mi je što nije prepoznat za vrijeme svog života. S njim se i jedan dio mene ugasio, ali uspomenu na njega nosit ću svuda sa sobom – kazao je glumac Andrej Dojkić.
Teatrologinja Mani Gotovac sa Senekom, kako su ga od milja zvali, provela je 25 godina u braku.
– Nakon toga smo ostali prijatelji do kraja. Pamtit ću ga po tome što mislim da je prerano preminuo jer mislim da je još puno toga mogao naslikati, napisati i učiniti. On je čovjek s nekoliko energija. Eto, tolika je snaga njegovog umjetničkog života – tim je riječima svog bivšeg supruga opisala poznata hrvatska teatrologinja.
S tom se tvrdnjom složila i jedna od najosebujnijih hrvatskih likovnih umjetnica, Jagoda Buić.
– Željko je za sve nas bio nekoliko osoba, nekoliko ličnosti. On nije mogao stati na jednoj putanji već se razilazio na nekoliko njih. Jako će mi nedostajati – izjavila je likovna umjetnica.
– Ostaje sjećanje na velikog čovjeka, na čovjeka koji je znao da je velik u jednoj maloj sredini. Ako ćemo se povesti za starim grčkim autorima, hajdemo sami sebi obećati da je Željko zadnji velikan kojeg u tuzi ispraćamo i da nas ne bude više sram da smo s njim prijateljevali, a da ga je država zaboravila – za kraj je poručio ravnatelj Hrvatskog audiovizualnog centra Rafaelić.
A zaboravila ga je danas i Hrvatska radio televizija. Iako nemamo potrebu komentirati rad drugih televizijskih kuća, ne možemo se ne osvrnuti na činjenicu da nacionalna televizija, s jednom od najskupljih pristojbi u Europi koju smo dužni plaćati, nije prepoznala važnost dolaska na komemoraciju čovjeku koji je svojom pojavom, svojim radom i djelima zadužio hrvatsku umjetnost. Dragi naš Miško, ne brini. Tvoja te Otvorena televizija nikada neće zaboraviti.
