Autor:: Željka Biondić 10/28/2010 13:16
U glavnom programu dugometražnog filma ove godine našle su se dvije redateljice. Jedna od njih je Samantha Morton koja je široj publici poznata kao glumica kojoj je „Nevoljena“ debitantski film. Morton, koja je i sama prošla kalvariju po dječjim domovima, odlučila je napraviti film po istinitom događaju jedne svoje poznanice iz doma.
Jedanaestogodišnja Lucy bježi od kuće zato što ju otac zlostavlja. Tom scenom započinje film, no radnja se počinje razvijati kada ju smjeste u dječji dom. Tamo sklapa prijateljstvo sa starijom djevojkom Laureen koja biva zlostavljena u domu. No u cijelom filmu jedina i važna je samo Lucy. Kamera ju prati u stopu i pokazuje iznimno tešku situaciju jednog djeteta. Problem nije toliko taj da je ona napuštena i prepuštena sama sebi nego kako sam naslov kaže ona je nevoljena. Mlada glumica prekrasno je odradila svoju ulogu. To je ljepota djece glumaca koji izrazito nevino rade svoj posao. I u prošlosti filma postajali su režiseri koji su voljeli raditi sa djecom, jedan od njih definitivno je Vittorio De Sica, poznat možda malo više starijoj publici, koji je u poslijeratnoj Italiji snimao većinu svojih filmova sa djecom i to sa djecom u glavnim ulogama. Oni su bili ti koji su kao mali ljudi, kako ih je on nazivao, uspjeli biti i mali i veliki u isto vrijeme. Definitivno je takva i sama protagonistica ovog filma, mala Lucy koja u tišini i sa gotovo par rečenica izgovorenih u filmu i te kako ukazuje na veliki problem, a to su ozbiljno oštećena djeca koja pate zbog tuđih grešaka. I sam prikaz engleskog društva o kojima dosta filmova zadnjih par godina i govori, socijalni prikaz društva koji je i te kako dalek od savršenog pa i normalnog.
Potiho se kroz priču provlači još i jedno pitanje a to je pitanje vjere tj. vjerovanja u Boga. Lucy koja ide u katoličku školu, koja se moli i u tišini provodi svoje vrijeme gledajući religiozne slike je ta koja nas tjera na razmišljanje zašto se ovakve stvari događaju i ima li uopće Boga koji ovakve stvari dopušta. Mala Lucy koja gleda kako ju i otac i majka ne žele kraj sebe, ona šuti kada je u kadru vika i galama, kada se tuku, kada u domu zlostavljaju, kada se događaju apsolutno sve stvari. Ona kao da nije tamo. Kadrovi u kojima je ona u prvom planu su kao u vakumu, ne čujemo ništa samo gledamo sliku. To i te kako ima veliku težinu i prisiljava samog gledatelja da ne izgubi koncentraciju. Dirljive su scene u kojima ona sama besciljno luta po grobljima i parkovima sama samcata. U jednom od tih lutanja se pojavljuje i srna kao simbol same Lucy koja kao ta mala životinjica prepuštena sama sebi nevino luta po šumama i poljima.
Na kraju filma Lucy kada napokon dolazi do svoje majke, koja ju šalje od sebe, samo sa novcem za kartu, ostavlja nas bez teksta. Odgovor pokušavamo dokučiti u zadnjem dugom kadru, u kojem Lucy gledajući u kameru i na čijem se nevinom i prekrasnom licu igraju sjena i svjetlo, i u kojem izgleda kao mali anđeo, kojemu niti ljudska zloba nije mogla napakostiti.
U tom trenu kao da se gledatelju još jednom cijeli film izvrti ispred očima dajući do znanja da odgovora nema.