Autor:: Anita, obična navijačica Dinama 9/17/2010 9:43
Prije četiri mjeseca poslala nam je tekst svog svjedočanstva policijske brutalnosti na stadionu na krvavom, prvosvibanjskom dnevniku. Ljudi su ostajali u šoku kada su čitali njene riječi.
Anita iz Zagreba na mail nam je poslala novi tekst o Dinamu, ali kaže u drugačijim okolnostima. I ona je u bojkotu pa joj je, piše nam, najlakše izbaciti iz sebe ono što je mući pišući”.
Anitino pismo prenosimo u cijelosti:
U četvrtak nisam išla na sjever, mjesto gdje navijam i kada me boli grlo i kada drugi dan imam ispit iz glazbenog
Četvrtak. Tmuran i lagano depresivan. Običan?
Bio bi to dan kao i svaki drugi da večeras ne igra moj Dinamo, a tada dosadna svakodnevica gubi formu te se na pozornicu penju ljubav i strast.
Nekad su nas privlačili detaljnim pretraživanjima na ulazu, mrkim pogledima i pendrecima. Mamili su nas udarcima u rebra, guranjem i oduzimanjem transparenata. U poluvremenu bi nas počastili setom reklama i ponuda, a šećer nakon sučevog zvižduka bila su okrenuta leđa igrača, nepozdravljanje i bijeg brzinom munje u svlačionicu. Kako bi balada bila uhu ugodnija, nakon utakmice bi izjavljivali kako smo očajni, želimo zlo našem klubu, vodimo ga u propast, kako nas ne trebaju.
Danas nas privlače nagradnim igrama i besplatnim ulaznicama, osmijesima i balonima. Mame nas širom raširenih ruku, laganim tapšanjem po leđima i dijeljenjem udaraljki za navijanje. U poluvremenu će nas počastiti plesom atraktivnih navijačica, nagradama ispod stolica, a igrači će se po zapovijedi nakloniti do poda ispred svake tribine, pa čak i one južne gdje će biti domaći navijači (jer nam ove ostale 3 nisu dovoljne). Kako bi balada bila uhu ugodnija, nakon utakmice će izjavljivati kako je ovo bila noć za pamćenje, navijanje korak do savršenstva, koje je svih 90 minuta nosilo igrače. Reći će na kraju kako nas i dalje ne trebaju.
Ostajem kod kuće. Tek 20 minuta udaljena od Sjevera, mog utočišta i snage. Vidjet ću kroz prozor aute koji idu prema Maksimiru, čut ću najave i pljesak s tribina i bit ću pomalo žalosna. Znam to. S čežnjom ću maštati o mjestu gdje mi je toplo čak i kad je temperatura ispod nule, gdje odlazim bolesna i iscrpljena, gdje navijam čak i kada ne osjećam grlo, a drugi dan imam ispit iz glazbenog. Zamišljat ću pogled s mojeg brda na kojem ne raste trava i boli kad preletiš nekoliko redova pa zagrliš beton. No, tamo su boli male, a srce veliko, najveće, i kuca u istom ritmu bubnjeva kao i onima oko mene. Bit će mi čudno vidjeti sve detalje i ponovljene snimke na televiziji, jer tamo gdje pripadam moram stajati na prstima, micati se lijevo- desno kako bih izbjegla zastavu ispred sebe i vidjela teren.
Ostajem kod kuće. To je moja odluka. To je naš glas i poruka- dosta je!
Čitam s nevjericom komentare onih koji se busaju u prsa i viču da dolaze. Odjednom svi priznaju javno kako su nas se bojali, a sad će slobodno dovesti djecu, unuke i rođake na obiteljski izlet na stadion. Ne mogu vjerovati koliko obraza imaju oni koji govore da mi ustvari ne volimo dinamo i uvijek nam je netko kriv, kako bojkotiramo iz čiste gluposti i po tko zna koji put štetimo klubu.
Svi su uzbuđeni i prpošni, danas kad nam dolazi velik gost. Ta, treba se pokazati i staviti sutra na Internet fotografije s tribine. Treba progutati ponos i pod svaku cijenu pustiti da nas i dalje omalovažavaju, a od naše svetinje rade sprdačinu. Treba zažmiriti ne na jedno, nego na oba oka i ne gledati primitivne ispade, trganje majice i plaćanje tamburaša. Treba biti vjeran, pokoran i napose tih, tiši, najtiši, manji od makova zrna, zabijen u gomilu i misliti- ah, dobro je, jer uvijek može i gore.
Ja mislim da je hrabrije ustrajati u svojim idealima i ciljevima. Mislim da je važnije pretrpjeti danas malo žrtve za bolji dinamo sutra. Jer, ovo što je od njega ostalo izgleda oronulo i očajno jednako kao i maksimirsko zdanje. Ali, volimo ga i na Sjever ćemo se vratiti, onda kad će klub ponosno nositi naziv- svetinja, biti dostojanstven i velik, onakav kakvog ga pamtim iz vremena dok sam bila djevojčica i sanjala o tome da ću se jednog običnog, tmurnog četvrtka s nestrpljenjem i onim posebnim osjećajem u trbuhu zaputiti prema Sjeveru i biti kamenčić na brdu koje pjesmom nosi sve ispred sebe.
I kako volim završavati tekstove o dinamu- neke ljubavi su vječne, sretna sam što imam jednu takvu. Jučer, danas i sutra. Pitam se gdje ste vi bili jučer i gdje ćete biti sutra kad će nam dolaziti slabašan i neatraktivan gost. Ali znam gdje ćete biti danas- tamo gdje je moj dom, a gdje se više ne osjećam dobrodošlo.
Hvala vam što mislite da se tamo ne trebam nikada vratiti, da je ljepše i sigurnije bez mene.
Hvala vam, moji divni sugrađani, ispranih mozgova!
