Novi predsjednik Hrvatske ima opasne neprijatelje

Autor:: Josip Kregar 2/22/2010 8:48

„Spektakl nije kolekcija slika; prije, to je društveni odnos između ljudi posredovan slikama. Spektakl se ne može razumjeti niti kao namjerno iskrivljavanje vizualnog svijeta kao posljedica tehnologije masovnog širenja slika. Spoznat u svojoj ukupnosti spektakl je istovremeno i proizvod i cilj vladajućeg načina proizvodnje. On (spektakl) nije nešto što je dodano stvarnom svijetu – nije, da tako kažem, dekorativni element. Suprotno, on je u samom srcu stvarne društvene nestvarnosti. U svim njegovim posebnim pojavnostima – novostima i propagandi, oglašavanju trenutne potrošnje zabave  – spektakl predstavlja prevladavajući model društvenog života“ (Guy Debord, La société du spectacle)

Ja ne znam tako učeno pisati. Pred dva dana bio sam na spektaklu inauguracije (nastupa?) Ive Josipovića za predsjednika (štoviše Predsjednika). Bilo je lijepo kad je na poklik – živjela Hrvatska – sunce probilo kroz oblake. Dobar znak. Nisam sklon spektaklima. Meni je malo muka od prigodnog skupa na kojem su zajedno Jadranka Kosor i Ivo Sanader, Bandić i Bajić, na kojem Vladimir Šeks ne skida šešir kad se pozdravlja, na kojem većina ne sluša što goranovci pjevaju. Na kojem smrknuti gosti u crnom ne plješću i ne raduju se. Na kojem je između građana i gostiju postavljena željezna ograda. Ne razumijem kako si je Ustavni sud uzeo pravo tražiti uklanjanje  crvene kockice koja je visjela na pozornici.  I još se komentira zakletva koja je napisana prema stilu i umjetničkim  ambicijama Franje Tuđmana a koja je pretvorena u propis da bi se prikrila sramotna greška dodavanja pokliča. Sad je svi smatraju  nekom tradicijom. Pita je: a gdje je lenta?  Ma kakva lenta! A gdje je još i državni pečat? Kostimirana garda? Je li režiser svečanosti specijalizirao scene krunjenja iz meksičkih vesterna?  Znam da je sve to prirodno i možda potrebno, no miris licemjerja ostao mi je u zraku.

Završetkom zadnjeg pljeska počelo je skidanje pozlate s lika Ive  Josipovića. Počela je politička borba za rušenje njegovog ugleda, autoriteta i ustavne moći. Kako se to dešava?

Najprije je sve počelo time što je pobijedio. Za mnoge to je bila njegova neoprostiva greška. U samoj noći pobjede njegov protivnik je najavio svoj stav optužujući narod za mržnju prema njemu, komentatori su govorili kako nije Josipović pobijedio već da je Bandić izgubio. Predstavnici HDZ ograđivali su se od činjenice da je ipak izgubio njihov kandidat, znajući da su ranije  dobivale izbore  bandićevom retorikom i izbornom strategijom.

Odjednom se pojavilo pitanje tko će čuvati predsjednika.  Ministar Karamarko pokušao je  – i uspio – pokazati da je gazda na svom terenu i da Josipović može samo sanjati o utjecaju na tajne službe, svoju vlastitu sigurnost i zaštitu. Kaže: to je profesionalan posao i što se u tome predsjednik miješa? Paralelno je tekao proces inzistiranja na sasvim sporednim detaljima. Pojavili su se stručnjaci za neverbalnu komunikaciju koji su izbornog pobjednika učili kako treba mahati prstom i klimati glavom. Obitelj  predsjednika je izjednačena u tretmanu s ženama nogometaša, postavljana su glupa pitanja („koja je gospođo Josipović vaša mana“?),  a modne lisice  dobile su novu temu. Pojavili su se stručnjaci  za govore koji broje riječi a ne čitaju sadržaj. Nađene su mane savjetnika, a prije toga su savjetnici praktično izjednačeni s ministrima, a ne sa službenicima. Na naslovnice dolazi skandal predsjednikovog savjetnika koji je pred trideset  godina bio pijan, psovao i bacao kamenje. Kriminalac postaje čovjek koji je vladi na žulj stao dižući seljake na bunu. Ma da je Josipović odabrao Matiju  Gupca kao savjetnika za selo, bio bi optužen za suradnju sa sumnjivim (pravomoćno osuđenim) čovjekom. Marko Rakar nije završio fakultet, a nevažno postaje da je dobio vodeće svjetske nagrade. To mu predbacuju ljudi koji su završili više škole ili studirali dulje od  broja njegovih godina. Zrinka Vrabec Mojzeš je dobila nagrade i priznanja za svoj novinarski rad, ali je  optužena za to da je bila u upravi radija pred deset godina. Ne kaže se kako je 101 poslovala tada, ali sad je radio u gubicima, dakle kriva je prema načelu asocijacije a ne odgovornosti.

Jadranka Kosor je i nehotice – „ne može postojati paralelno ministarstvo gospodarstva“ – na sebe preuzela svu odgovornost za ekonomsku krizu, društvenu katastrofu , izostajanje mjera. Zapravo je nehotice postavila Josipovića u ugodnu poziciju da može kritizirati a ne biti suodgovoran. Ili pak najavila da on treba šutjeti o gospodarstvu? Ili je pak zabrinuta za postojanje konkurencije vlasti?

Čini se da je uzdizanje Josipovićevih kvaliteta za cilj imalo naglasiti snagu medija. Oni mogu svakog dignuti na razinu nepogrešivog genija, ali i srušiti ako to žele. Nije važna stvarnost već moć. Spektakl koji oni rade od politike temelji se na njihovom interesu i tvrdnjama koje je nemoguće raspravljati. Da ponovno parafraziramo knjigu: spektakli se pokazuju kao nevjerovatno čvrsta stvarnost, izvan dosega i preko rasprave. Ono sve što se kaže je „Sve što se pokazuje je dobro (loše), bilo što je dobro/loše će se pokazati.“Mediji  teže monopolizaciji javne istine, predodžbi o stvarnosti.

Borba za moć je ono što je počelo. Predsjednika treba spriječiti da poput Mesića pređe granice svojih nadležnosti, ograničiti na ceremonijalnu figuru koja se smiješi i prima građane na kavu. Dok šuti biti će dobar vladi i medijima.

Nakon svega što zapravo bi trebao raditi predsjednik? Redovito se tuširati i brijati? Ići na probe odijela? Istražiteljski ispitivati savjetnike jesu li platili

porez? Vježbati ispravan stav kod sjedenja? Dobiti lekcije iz retorike? Uzeti za savjetnike one koje bi optužili da su komunjare ili strani špijuni (usput:  što bi bilo da je odabrao listom SDP a ne liberale za savjetnike?). Neki od njegovih savjetnika bili su savjetnici Vlade. Što im sad ne valja?

Ima Ivo opasne neprijatelje. Neka se ne uspava.