Razgovarao:: Stjepan Marković 12/2/2011 13:14
Prijedlog proračuna za 2012. godinu našao je na čitav niz kritika od strane gradskih zastupnika. Prilikom rasprave na sjednici Gradske skupštine većina zastupnika držala se iste problematike: smanjivanja izdataka za ZET te za socijalu. No, nezavisni zastupnik Zvonko Maković fokusirao se na loše sastavljanje dijela proračuna koji se odnosi na kulturu. Prema prijedlogu proračuna za djelatnost kulture bi se izdvojilo 461.403.350 kuna što je 7,1 posto manje u odnosu na ovu godinu. Makovića, kao predsjednika Odbora za kulturu, nije zasmetalo samo smanjivanje iznosa za kulturu već i način na koji se ta sredstva troše. U razgovoru za Zagrebanciju izno je čitav niz konkretnih primjera lošeg trošenja gradskog novca.
Z: Odbor čiji ste predsjednik odbio je prijedlog proračuna te Program javnih potreba u kulturi koji je sastavni dio tog proračuna. Možete li navesti koje su glavne zamjerke?
– Nedopustivo je da se za kulturu reže znatno više predviđenih sredstava u odnosu na gradski proračun u cjelini. Ako je za čitav gradski proračun predviđeno smanjenje 3%, po kojim se kriterijima kulturi uzima 7,1%. Problem je u tome što su sredstva rezana ad hoc, što ne postoje nikakvi parametri kojima bi se mogli uspostaviti konkretni i zdravi kriteriji. Tražio sam da se sprovede evaulacija programa i troškova u prošle dvije godine kako bi se dobila realnija slika stanja. Nadalje, nije nužno učiniti samo preraspodjelu sredstava, potrebno je isto tako postupiti i s radnim mjestima. Držim kako postoji višak radnih mjesta koja nemaju apsolutno nikakvoga opravdanja. 
Z: Kako to mislite višak radnih mjesta? Koja bi se to radna mjesta ukidala?
Uzet ću samo jedan primjer: ZKM gdje su među zaposlenima brojni vatrogasci koji ovome, inače sjajnom kazalištu ne trebaju. Istodobno u Kazalištu Exit nema niti jednoga vatrogasca. Muzej suvremene umjetnosti je, a citiram iz njihova izvješća, zaposlio četiri nova djelatnika kojima je posao da u dvije smjene stoje po jedan gore, a drugi ispod tobogana postavljenog u stalnome postavu muzeja. To je rasipanje sredstava. Takvih je primjera mnogo. U Kazalištu lutaka ima šezdesetak stalno zaposlenih, a da se ne zna što, zapravo, svi oni rade.
Z: Iz vašeg odgovora može se zaključiti kako neka radna mjesta postoje samo da neki ljudi prime plaću. Navodite da bi te ljude trebalo preraspodijeliti. Pod tim pojmom mislite na otkaze ili nešto drugo?
Zaista ne vidim razloga da se i u kulturi ne spovede načelo „viška radnih mjesta“ kao što se ono provodi u drugim djelatnostima. Zatvaraju se tvornice pravdajući to kako za sve nema posla, a ispada da je kultura, rekao bih, zapravo, birokracija, jedina povlašetna kategorija. Tu se isto vidi da je nužna evaluacija, da se točno vrednuje što koje radno mjesto znači, što pokriva.
Z: Koja su to mjesta u Uredu za kulturu koja su po vama suvišna?
Mislim da bi preraspodjelu radnih mjesta trebalo započeti od samoga Ureda za kulturu stoga što je ondje zaposleno 135 djelatnika, a da je dio po inereciji ostao iz nekih davnih vremena, da se jednostavno ne zna što s njima. Sve se u Uredu mijenjalo, dolazili su i odlazili pročelnici, a neki su ostajali na izmišljenim radnim mjestima. Pogledajte samo kategoriju „savjetnika“ koliko ih je, a što ustvari rade.
Ono što je zabrinjavajuće, to je da plaće ondje rastu po Kolektivnom ugovoru, a režu se radikalno sredstva na programima. Mene jednostavno zanima kako se došlo do cifre od 405,879.250,00 kn namijenjenih ovome programu, a da nije provedeno valjano vrednovanje. Kultura Grada, pa i države, ne živi od hladnoga pogona, nego prvenstveno od programa. Od predviđenih gotovo 406 milijuna, čak 273,750.000,00 otpada na plaće zaposlenih, a svi su rashodi planirani u skladu s Kolektivnim ugovorom.
Kultura će stagnirati, ući u žabokrečinu, jer na programe otpada tek 27,54.250,00 kn što je samo 10% sredstava koje proguta tzv. hladni pogon. U takvome rasporedu stradava nezavisna scena koja se financira kroz programe, a programi su radikalno rezani. Nadalje, za otkup muzejske građe predviđeno je samo 600.000,00 kn, a s tim se sredstvima ne može kupiti niti jedno kvalitetnije umjetničko djelo. Za otkup glazbenih instrumenata predviđeno 50.000,00 kn čime se ne mogu niti servisirati instrumenti, a ne kupovati išta kvalitetnoga novog.
Z: Problem očito nije samo u plaćama zaposlenika već i u samom načinu funkcioniranja kulturnog života u Zagrebu?
Upravo o tome govorim: problem je u minoriziranju programa, a u favoriziranju birokratskih vidova kulture. Od muzejskih ustanova njih devet spada u javne gradske ustanove. Najskuplja gradska investicija, Muzej suvremene umjetnosti, grad stoji godišnje oko 20,000.000,00 kn. Taj isti muzej predviđa za 2012. samo dvije izložbe u glavnome prostoru. Sasvim je stoga logično što je posjet ovome muzeju, a on bi trebao biti generatorom kulturnih događanja u gradu, upravo simboličan, da je muzej mrtav. S dvije se izložbe jednostavno ne isplati financirati tako skupu ustanovu, to tim više što ta ustanova nije kadra niti sastaviti suvislo godišnje izvješće. S druge strane, Galerija Klovićevi dvori kontinuirano ima brojne izložbe, a među njima su mnoge strane. Pitam se kako je moguće da jedna galerija, kao što su Klovićevi dvori, ima višestruko bogatiji repertoar izložaba nego basnoslovno skupi Muzej koji guta gradski novac za djelatnosti koje nisu sami u stanju posložiti u suvislo godišnje izvješće?
Z: Predsjednik ste Odbora za kulturu, što je taj Odbor i Gradska skupština učinila da se poboljša način funkcioniranja kulturnih ustanova čiji je osnivač Grad Zagreb?
Mi nismo izvršna vlast, mi možemo apelirati, prozivati, ukazivati na probleme ako ih ima, a na uredima je da programe provedu u stvarnost, a ukoliko to nisu u stanju, onda jednostavno ne prihvatimo ono što predlažu kao što je sada. Na nekoliko sjednica uočili smo da nešto nije dobro s nekima od 12 postojećih centara za kulturu u gradu. Stoga smo na sjednici Odbora zatražili detaljan popis svih djelatnika u centrima za kulturu i detaljno izvješće o radu, jer samo ćemo tako dobiti relavantne kriterije. Dakle, ponovno se vraćam nedostatku evaluacije kao ključnog instrumenta kojim se može stvoriti slika uspjeha ili neuspjeha. Drugim riječima, ako neka ustanova ne funkcionira kako bi trebala, treba mijenjati upravu, vidjeti također što je s upravnim vijećima kao predstavnicima Skupštine i kako ona funkcioniraju. Za život kulture grada, pa i zemlje, ne treba imati milosti ukoliko nam je zaista cilj biti stvarno uspješnima.
Z: Spomenuli ste međunarodnu suradnju. Koliko zagrebačke kulturne ustanove surađuju sa sličnim ustanovama u svijetu? I koliki bi se, po vama, proračunski novac trebao trošiti na takve projekte?
Međunarodna je suradnja od vitalne važnosti za našu kulturu. Zagreb je u ranijim vremenima, od pedesetih do devedesetih godina prednjačio upravo u tim vidovima suradnje. Dovoljno se podsjetiti na Muzički bijenale, na Festival crtanog filma, na djelatnost bivše Galerije suvremene umjetnosti, na plesne ansamble, na strana gostovanja u našim kazalištima i odlascima naših ansambala van. Postoje i danas vrlo važni programi koji našu sredinu povezuju s kvalitetnom stranom. Podijsetio bih samo na Eurokaz, Tjedan suvremenog plesa, Festival svjetskog kazališta, ciklus Europsko kazalište u ZeKaeMu, uspješnog gostovanje ovoga kazališta vani, pa tako i u New Yorku. Nadalje, nekoliko sjajnih produkcija HNK ne bi bile tako dobre da nije bilo angažiranja vrhunskih stranih autora. Na jednoj od pet izvedbi Wagnerova Parsifala bio sam s jednim Nijemcem, dobrim poznavateljem njemačkih kazališta. Ostao je zadivljen kvalitetom koju je u stanju stvoriti jedna mala operna kuća, s tim da je Kundry pjevala stalna članica HNK, sjajna Dubravka Šeparović Mušović. Bez međunarodne suradnje jednostavno nema kvalitetne nacionalne kulture. A što onda reći kada na sjednici čujem kako gradski ured poduzima mjere štednje na putovanjima i dnevnicama u inozemstvo. To je apsolutno kriva ideja štednje, nju treba poduzimati u svemu onome što sam ranije navodio, dakle u prestrukturiranju sredstava nakon kvalitetne evaluacije i prestrukturiranju birokratskoga aparata.
Kao zanimljiv, štoviše vrlo dobar oblik međunarodne suradnje Ured za 2012. navodi otvaranje rezidencijalnih programa. To je odlično, dobro poznajem taj problem, jer sam koristio u više navrata rezidense u inozemstu, a surađujem s nekim njemačkim zakladama koje imaju te programe. U Splitu je prošle godine otvoren jedan takav rezidencijalni program, koji radi odlično i ima vrlo dobre šire referencije. Namjera je da se Hrvatsku uzme kao regionalno središte u kojemu bi se doticale, pa i povezivale kulture od Turske, Makedonije, Kosova do Slovenije, pa zatim s ostalom Europom. Vidjeli smo u tome sličnosti s politikom predsjednika Josipovića, upoznali smo ga s tim splitskim programom i on je pristao biti pokroviteljem, što je za glavne financijere, a to su njemačke zaklade, bio znak hrvatske političke zrelosti. Na praktičnoj razini to znači da grad treba osposobiti jedan ili dva stana (svaki cca 50 m2) kako bi u njima boravili gosti na mjesec ili dva, povezati se sa sličnim inozemnim programima i raditi na principu razmjene. Grad za mala sredstva dobiva od toga, osobito u dugoročnom smislu.
Z: Iako kultura ne mora biti profitabilna stječe se dojam da kulturne djelatnike uopće ne zanimaju prihodi niti komercijalni uspjeh onog što organiziraju jer ionako se svi troškovi pokrivaju iz javnih sredstava. Kolika je zapravo korist od izložbi, predstava te drugih kulturnih događaja koje financiraju građani?
Naravno da se kulturu svugdje subvencionira, ali se uloženi novac vraća na drugim razinama. Itekako je važno koliko neki program vrati uloženih sredstava. Međutim, da bi se to postiglo u što boljoj mjeri, nužno je mijenjati čitav niz stavki, recimo zakona, stavki koje se tiču fiskalne politike. Treba jednostavno poticati potencijalne ulagače da vide konkretnu korist od sredstava izdvojenih za kulturu, a kulturnim djelatnicima dati do znanja da bez zarade ne mogu računati na vlastitu dobit. 
Z: U kakvom je stanju uopće kulturni menadžement u Hrvatskoj?
Mislim da je veliki problem u nedostatku kulturnog menažmenta, u njegovu marginaliziranju.
Z: Vratimo se se još malo na proračun. Mnogo ste govorili o programima u kulturi, no nužno je spomenuti i stavke koje se odnose na kapitalna ulaganja. Na sjednici Gradske skupštine iznijeli ste nekoliko primjedbi i na taj dio proračuna.
Ponuđeni prijedlog jednostavno nije prihvaćen, jer držimo kako je rađen površno bez jasne vizije o stvarnim potrebama. Predviđeno je u planu za 2012. godinu da se izdvoji 20,000.000,00 kn na kapitalna ulaganja. Nismo dobili zadovoljavajuće dgovore niti za jednu od tri nabrojene stavke, od Muzičke akademije do Centra za kulturu Novi Zagreb. Naime, prijašnjih se godina znatan novac, a to je bilo godišnje i dva milijuna kuna, izdvajao za pripremne radove za kazalište u Novom Zagrebu. Svojedobno je željezna konstrukcija predviđenoga kazališta kupljena u Njemačkoj, u Potsdamu za, mislim, 80.000 eura. Konstrukcija je dovežena u Zagreb, ostavljena na Velesajmu gdje je sada izjeda hrđa, a danas je više nema na listi kapitalnih ulaganja. Pitam se kamo su onda otišli oni milijuni kuna koji su unazad nekoliko godina izdvajani samo za pripremne radove i što je sa zemljištem koje je grad otkupljivao, a imao je svoje vlastito na mnogo prikladnijoj lokaciji. Novom Zagrebu sigurno treba jedno takvo kazalište, ali duga gradnja može samo poskupjeti opće troškove, kao što su za gotovo 100% porasli troškovi s odugovlačenjem izgradnje MSU.
