Nogomet nije sve, ali bez nogometa sve je ništa

Autor: Marija Pajić 5/22/2012 13:04

Odbrojavanje je počelo. . . Zgrabite notese i kalendare jer broji se skoro pa sitno. Ostalo je svega dvadeset dana mira, ljubavi, nježnosti i pažnje jer kad “krene” famozno Europsko prvenstvo – za njega više ne postojite.

Kako to inače biva, podaci su poznati redakciji, ali znam frajere koji bi propustili i rođenje vlastitog djeteta zbog finala Lige prvaka – a zamislite situaciju ako Hrvatska zaigra u finalu nadolazećeg prvenstva. Takav sklop u mozgu je neobjašnjiv jer naprosto nema veće ljubavi od one iskrene muške prema nogometu.

I realno, kad mi frajer kaže da ne prati nogomet, malo mi je sumnjiv. Eventualno ga spasi činjenica da više voli boks jer to je još jedna ljubav kojoj frajeri ne mogu odoljeti. . . Neprekidno gledanje iživljavanja i nabijanja u glavu u njima budi posebne emocije, no o tome ćemo neki drugi put!

Hoćemo li vidjeti isklesana tijela?

Ono što ženski rod najviše muči jest što raditi tih “prokletih” devedeset minuta usamljenosti? Ruku na srce, nitko vas ne sprječava u tome da i vi bacite pogled na male ekrane jer prizor zgodnih frajera koji napucavaju loptu po terenu ljepši je od bilo kojeg svjetskog čuda ili netaknutog krajolika!

Ako vam je tako lakše, razmišljajte u stilu ”hoće li i nam i ove godine režiser ići na ruku i umjesto glupe lopte prikazati isklesana tijela”…

Da u startu izbjegnemo razne polemike i teorije zavjere – ne znam zašto se zavaravamo da žene vole nogomet. Za nas su tu nogometaši i točka. Zbog toga i dalje ne kužim zašto većina pripadnica ljepšeg spola ima svojevrsnu predrasudu prema tom fenomenalnom događaju koji naprosto “frca” testosteronom, a s vremena na vrijeme se pretvori i u pravi pravcati spektakl koji nadilazi granice gladijatorskih borbi. Kad zbrojimo dva i dva, čini se da su nogometaši ratnici novog doba, što ih zapravo čini još seksipilnijima.

A kad već zadiremo u psihološku analizu, najdraži mi je fenomen koji nam uvijek kaže i pokaže da su nogometna prvenstva blaženi trenuci u kojima smo svi ponosni Hrvati, naravno – u slučaju da Vatreni pobjede.

Čim izgube, oni su obični luzeri i svi bi igrali bolje od njih jer najlakše je dobacivati iza ekrana. Tužno, ali istinito, jednog dana spremni smo nekoga dizati u nebesa, a već sljedeći dan ga praktički pokopamo, unatoč tome što nas od malena uče da je važno sudjelovati, a ne pobijediti. Pa nek mi netko objasni tko je sad tu lud?

Život je kao utakmica, ne ide bez borbe

No, da se vratimo na žene i zašto ne vole spomenuto prvenstvo? Iskreno, nemam pojma jer ga ja volim iz već navedenih razloga. Vjerojatno zamišljaju netom očišćeni dnevni boravak kao brlog ispunjen njegovim iritantnim prijateljima, gajbama pive i kartonima pizze. Tu još dođe i televizor pojačan ”do daske”, a u zraku jeka inovativnih psovki koje izlaze na vidjelo isključivo u takvim trenucima.

Nažalost, i dalje nisu svjesne one ključne stvari, a to je – život je kao nogomet. Uvijek vodite bitku s nekim, pa čak i na prijateljskom terenu. Primate udarce, blokirate neprijatelja, mudrujete nad slabijim. I ja padnem pa se dignem, i tako unedogled. Stalno vodim “ratove u glavi” isključivo vođena mišlju – zašto bi sve bilo jednostavno kad može biti komplicirano!

Ruku na srce, ali još nisam upoznala curu koja uistinu shvaća poantu zaleđa, kornera i ostalih komplikacija i zavrzlama koje se pojavljuju u spomenutom sportu. Zapravo, kad zagrebete još dublje – jeste li se ikada pitali zašto nogometne utakmice nemaju ženske komentatore? Ja jesam! Pretpostavljam da nijedan muškarac ne može tako brzo trčati, koliko ja mogu pričati pa su tu opciju u startu odbacili.

I na kraju krajeva , s obzirom na to da nisam manekenka i ne mogu nikad ni postati ( iz vidljivih razloga op.a), u startu sam odbacila “nogometaša” i odlučila se za muzikaša koji mi vrišti pored uha dok ja pokušavam shvatiti tko su crveni, a tko plavi !