Nisu htjeli da Petrović zapali plamen Univerzijade

Autor: Marijan Lipovac 7/12/2012 16:52

Za održavanje Univerzijade bilo je minimalno potrebno samo nekoliko sportskih objekata – stadion za nogomet i atletiku, jedna velika zatvorena dvorana ili dvije manje te jedno veliko ili dva mala zatvorena plivališta, međutim radovi su bili daleko opsežniji jer je tadašnji hrvatski politički vrh shvatio da se radi o zadnjem pokušaju da se golema javna sredstva napokon ulože u izgradnju i obnovu Zagreba, kao što je bio slučaj sa Sarajevom uoči zimskih olimpijskih igara 1984.

U to je vrijeme jedini veliki građevinski projekt u Zagrebu bila Sveučilišna bolnica u Blatu, neizgrađena sve do danas, a u posebno žalosnom stanju bili su sportski kapaciteti. Cibona je bila dvostruki prvak Europe, ali nije imala svoju dvoranu, dok je vaterpolski klub Mladosti, također europski prvak, igrao na bazenu u Ljubljani jer su bazeni na Šalati bili zapušteni i obrasli travom.

”Univerzijada je šansa stoljeća za Zagreb. Univerzijada je šansa grada da se snažnije kultivira i civilizira, to je šansa za veliki korak naprijed”, napisao je u Vjesniku 1985. Mirko Novosel. Prema proračunima Antuna Ćapete, direktora Radne zajednice Univerzijade, ulaganja u sportske i nesportske objekte u tri godine intezivne gradnje dosegle su vrijednost od oko 391 milijardu tadašnjih dinara.

Zbog inflacije koja je između 1984. i 1987. iznosila 912 posto teško je taj iznos preračunati u današnje brojke, ali svakako bi se radilo o milijardama današnjih kuna. Novac se prikupljao na dva osnovna načina – od poreza na promet na proizvode koji su imali simbol Univerzijade i ulaganjima Grada i državnih tvrtki, bez ikakvog inozemnog zaduživanja. Sve tvrtke čiji proizvodi su imali simbol Univerzijade imali su pravo na 30 posto prihoda, a ostatak je odlazio za potrebe Univerzijade, s time da nije bilo nikakvih zakonskih limita. Time je prikupljeno čak 80 milijardi dinara, od čega 62 u prvih sedam mjeseci 1987.

Na kraju, Zagreb je pred otvorenje Univerzijade osvanuo s oko 130 novih ili obnovljenih objekata. Najveći pothvat bez sumnje bilo je uređenje Jaruna, ukupne površine 240 hektara, od čega 70 hektara vodene površine, a kako bi se ta investicija opravdala najprije je trebalo izboriti se da i veslanje uđe u popis sportova Univerzijade. Kad je to organizatorima pošlo za rukom, FISU je dozvolio da se u Zagrebu održe još i natjecanja u kajaku.

Bila je to ”izlika” da se uz stazu dugu 2000 metara sagrade tribine na sjevernoj i južnoj strani s 3700 sjedećih mjesta, hangari i prateći objekti, ali i cesta oko jarunskog jezera duga 6300 metara, pješačke i biciklističke staze, četiri mosta koja povezuju otoke, uređene su plaže i obavljeni infrastrukturni i hortikulturni radovi. Jarun je svečano otvoren 3. svibnja 1987. velikim veslačkim natjecanjem na kojem su sudjelovale i posade Oxforda i Cambridgea, a na otvorenju je bilo 70.000 gledatelja, što je apsolutni hrvatski rekord za jednu sportsku priredbu. I 25 godina nakon Univerzijade Jarun, koji je prozvan ”zagrebačkim morem”, služi Zagrepčanima kao omiljeno mjesto razonode i rekreacije.

Drugi značajan građevinski pothvat bilo je uređenje Trga Republike koji je umjesto asfaltom prekriven granitnim pločama i kockama. Obnova je trajala više od godinu dana i za to vrijeme trg je bio nepristupačan za prolaznike koji su ga u šali prozvali ”Banovom jarugom”. Nedostajao je tek spomenik banu Jelačiću koji je još čamio u podrumu Gliptoteke da bi trg zasjao u punom sjaju, no bivši i uskoro budući Jelačićev trg dobio je novi ukras izvučen iz dubine zemlje i povijesnog zaborava – Manduševac.

Taj je izvor vode poznat još iz srednjeg vijeka zatrpan 1898., ali je pri rekonstrukciji trga opet pronađen 1986. i na molbu građana uređen kao fontana. Kad je trg 3. srpnja 1987. svečano otvoren (iako još nije imao uporabnu dozvolu), Manduševac je postao atrakcija i Zagrepčanima i njihovim gostima koji su u fontanu počeli bacati novac, ali budući da zbog inflacije u Jugoslaviji više nisu bile u opticaju kovanice, Manduševac je bio doslovce zatrpan papirnatim novčanicama, dok su kovanice stranih valuta bile u manjini.

Tijekom Univerzijade čak je uveden i običaj da se novac, nakon pucnja Gričkog topa skuplja o starinsku škrinju i odnosi na sušenje u zgradu Općine Centar, a zatim u Gradsku štedionicu. Gradski oci ponadali su se da su našli novi izvor prihoda i počelo se najavljivati da će se novac iz Manduševca koristiti za uređenje i održavanje Trga Republike. Budući da se, kako se tvrdilo, radilo o jedinoj fontani na svijetu u koju se ubacuju novčanice, pojavile su se ideje da se radi praktičnosti na Manduševac postavi staklena piramida ili četiri kasice, no s vremenom se novca počelo ubacivati sve manje i manje pa je fontana danas poznatija kao mjesto ritualnog kupanja maturanata ili nogometnih navijača.

Baština Univerzijade nije samo Muzej Mimara, otvoren 17. srpnja 1987., već je to i međunarodni festival novog kazališta Eurokaz, održan u novouređenoj zgradi Zagrebačkog kazališta mladih gdje su izvedene 33 predstave. Bogat kazališni program tijekom Univerzijade priredili su i HNK i kazališna družina Histrion, a u kinima su se prvi put počele održavati i noćne projekcije, podređene satnici sportskih natjecanja. U zagrebačkim muzejima prikazane su značajne izložbe, kao što su ”Antički portret u Jugoslaviji”, ”Ikone u Makedoniji” i ”Romaničko slikarstvo u Hrvatskoj”, a organizirano je i oko 20 izložbi sa sportskom tematikom, među kojima su bile ”Sportske značke i odličja” u Povijesnom muzeju, ”Narodne i borbene igre na stećcima” u Muzeju za umjetnost i obrt i ”Hrvatski sportski plakat 1906-1986”, koju je priredio Kabinet grafike JAZU-a. I Međunarodna smotra folklora podredila se Univerzijadi pa su joj tema bile narodne sportske igre.

I Katolička crkva prilagodila se činjenici da će Univerzijada u Zagreb dovesti na tisuće stranaca, među kojima i mnoge katolike. Inventar Riznice zagrebačke katedrale bio je izložen u samoj katedrali u kojoj su služene mise na latinskom uz misna čitanja na drugim jezicima, svećenici su bili u stanju pripravnosti pružiti pastoralne usluge sudionicima Univerzijade, tiskan je pastoralno-informativni vodič na četiri jezika, na svim crkvama izvješeni su plakati s porukama dobrodošlice na pet jezika, u crkvi svetog Franje održana je ekumenska molitva za mir, a organiziran je i okrugli stol na temu Tijelo, sport i teologija.

Osim po građevinskim pothvatima, Univerzijadu se sve do danas pamti i po njenoj maskoti Zagiju, nasmijanoj plavoj vjeverici s repom u olimpijskim bojama. Da će maskota biti upravo vjeverica odlučio je Mirko Novosel koji je tijekom razgovora s generalnim sekretarom Međunarodnog olimpijskog odbora Rochom Campanaom kroz prozor ugledao malu vjevericu kako skače na drvetu i to je odmah prihvaćeno. Lik Zagija osmislio je Nedeljko Dragić koji je ga je nacrtao sa šestinskim šeširićem ukrašenim hrvatskom trobojnicom, no tada se u sve uplela politika. Trobojnica je najprije okrenuta kako bi predstavljala jugoslavensku zastavu, ali na kraju je oko šešira osvanula neutralna žuta traka kako se tobože nitko ne bi našao uvrijeđen. Zagi je brzo stekao popularnost, posebno kod djece pa su se masovno prodavale njegove lutkice i suveniri s njegovim likom.

Opjevan je i u pjesmi Zagrebačkih mališana, ime Zagi dobit će i jedan tip strojnice proizvedene u Zagrebu početkom Domovinskog rata, a Zagi će izvan Zagreba postati i čest nadimak za Zagrepčanina. Zagi je bio prikazan i kao sudionik svih 12 sportova Univerzijade, a prometna policija koristila je i lik ”Zagija- milicionera” u svojim edukativnim akcijama s ciljem izbjegavanja prometnih nesreća i nepredviđenih situacija. Naljepnice sa Zagijem u milicijskoj uniformi dijelile su se vozačima i pješacima nakon naplaćenih kazni, kako bi se potaknuo osjećaj simpatije prema miliciji ”koja samo vrši svoju dužnost”.

Politika se uplela i u određivanje službenog znaka Univerzijade koji je trebao imati slovo U kao dio službenog znaka FISU-a. Međutim, na kraju je za simbol odabran stilizirani lik sportaša koji širi ruke u skoku u obliku slova Y, što se tumačilo i kao ćirilićno slovo U, ali riječ je zapravo o prvom slovu engleskog naziva za Jugoslaviju i riječi youth – mladost.

”Budući da se simbol jedne velike manifestacije poklopio sa simbolom nekih ružnih momenata iz naše povijesti, slovo U izbacili smo iz obilježja koje smo mi izradili, znak Univerzijade ‘87 lišili smo tog slova”, kazao je Berislav Badurina, predsjednik Komisije za međunarodne odnose i suradnju Univerzijade. Zbog znaka u obliku slova Y Univerzijadu se u šali počelo nazivati i Ipsilonijadom.

Unatoč porukama mira i suradnje, ni sportska natjecanja nisu bila pošteđena političkih trzavica pa su tako predstavnici Kuvajta i Indonezije odbili okršaje sa sportašima iz Izraela, a reprezentacija Kanade tražila je odvojen smještaj od reprezentacije SAD-a. Jugoslavenske vlasti Univerzijadu su vidjele kao pogodan oblik promocije države u svijetu, i to u trenucima kad je započinjala politička kriza koja će Jugoslaviju odvesti u propast. Tome je trebao pridonijeti i dolazak u Zagreb glavnog tajnika UN-a Javiera Péreza de Cuéllara, budući da je bilo određeno da će se jedno dijete rođeno u Zagrebu upravo u vrijeme Univerzijade simbolički proglasiti petmilijarditim stanovnikom Zemlje.

Ta je ideja potekla od Gorana Milića, voditelja marketinga Univerzijade, koji je kao bivši televizijski dopisnik iz New Yorka imao dobre veze u UN-u, a uglednog Peruanca zacijelo je pridobila i odluka da ga se proglasi počasnim građaninom Zagreba. „Računalni populacijski sat“ u UN-u izračunao je da će se “jubilarni Zemljanin“ roditi 11. srpnja 1987., a odlučeno je da će to postati ono dijete koje će se posljednje roditi tijekom puta Péreza de Cuéllara do Petrove bolnice.

Tako je službeni petmilijarditi stanovnik Zemlje postao Matej Gašpar, rođen u 8.35 sati, a prema Miliću u prilog mu je išlo njegovo prezime koje je vrlo često u Slanom odakle su porijeklom Milićevi roditelji, kao i to što je Gašpar ime jednog od sveta tri kralja. Novine su pisale da je dijete dobilo ime Matej prema gradonačelniku Zagreba Mati Mikiću koji je tog 11. srpnja slavio 50. rođendan, ali zapravo mu ga je odabrao dvije godine stariji brat Tin. Cijeli svijet obišle su slike malog Mateja u De Cuéllarovim rukama, a novine su pisale da se tim rođenjem slavi pobjeda čovjekove volje, uma i talenta protiv zajedničkog neprijatelja – bolesti i nesreća.

”Načela slobode, pravednosti, društvenog i gospodarskog napretka i mira koja su stoljećima nadahnjivala Zagreb istovremeno su i načela Ujedinjenih naroda”, kazao je Pérez de Cuéllar na koncertu održanom u čast Matejeva rođenja u Ciboninoj dvorani na kojem je kao dirigent nastupio Lorin Maazel, a jedna od glavnih atrakcija bio tada desetogodišnji Stefan Milenković.

De Cuellar je primio povelju počasnog građanina Zagreba, kao što je i Nebiolu dodijeljen obećani mu počasni doktorat, razgledao je zagrebačke znamenitosti, među kojima Gornji grad i katedralu, a u Muzejskom prostoru otvorio je izložbu ”Svijet s pet milijardi”. Kad je 1991. u Hrvatskoj bijesnio rat, De Cuellar kojem se mandat bližio kraju nije pokazao veliku naklonost zemlji koja ga je ugostila četiri godine ranije.

Danas su mu 92 godine i najstariji je živući bivši glavni tajnik UN-a. Iako se njegov rođendan od 1987. obilježava kao Dan svjetske populacije, Matej Gašpar danas živi poput većine njegovih vršnjaka i radi u jednoj tvrtki koja proizvodi laboratorijsku opremu i kemikalije. Zanimljivo je da je jubilaran bio i u matici krštenih župe svetog Antuna u koju je upisan kao stoto dijete kršteno u 1987.

Osim materijalno, Zagreb je Univerzijadom profitirao i duhovno i napokon počeo funkcionirati kao moderan velegrad u punom smislu riječi, kao što će nekoliko godina kasnije osamostaljenjem Hrvatske konačno i službeno postati jedna od europskih metropola.

”Zagrebački preporod, uskrsnuće jednog grada koji je pretrpio cjeloviti kozmetički zahvat u svom izgledu i pomaknuo civilizacijski prag vlastitog mentaliteta, veliko je nasljeđe Univerzijade”, napisao je po završetku manifestacije u Vjesniku Vladimir Drobnjak.

Zagreb je nakon 1945. počeo ubrzano rasti u prostoru, ali urbanizaciju nisu u dovoljnoj mjeri pratili i popratni sadržaji koji bi grad lišili provincijskog štiha, ne samo kad je u pitanju nedostatak objekata za sport i rekreaciju, nego i ono što je u Zagrebu danas već uobičajeno, kao što su noćne linije javnog prometa, produljeni rad trgovina i ugostiteljskih objekata, zabavni sadržaji tijekom ljeta, ljubaznost s mušterijama umjesto mrzovolje ili dovoljan broj kanti za smeće koje bi građane odvikle od bacanja otpadaka i opušaka na pločnik. Sve to u velikoj je mjeri tekovina Univerzijade koja je kod mnogih Zagrepčana, posebno doseljenicima, ojačala osjećaj pripadnosti Zagrebu kao njihovom gradu.

Nakon ljeta 1987. u Zagrebu je porastao interes za informatiku jer mnogi su tek tada prvi put došli u doticaj sa svijetom računala. Zagrebu je na raspolaganju ostala zgrada CAOP-a, što je omogućilo postupnu informatizaciju administracije, kao i tri velika IBM-ova računala, 810 osobnih računala i 420 printera. Dio je opreme predan je bolnicama i domovima zdravlja, a dio bankama kojima je omogućeno da osuvremene poslovanje i uobičajenu papirologiju polako počnu slati u povijest.

Zagreb će se, zajedno s Rijekom kandidirati za Univerzijadu 2016., ali koja neće biti svjetskog nego europskog karaktera, a istovremeno postoje planovi da se na Jarunu, nakon spomen-ploče, postavi i spomenik Zagiju. Uspomena na Univerzijadu od prije 25 godina danas budi nostalgična sjećanja prije svega stoga što su danas svi svjesni da se nikad više neće ponoviti takav entuzijazam ni toliko opsežni građevinski radovi kojima je promijenjeno lice Zagreba. Nije posrijedi samo nedostatak novca nego i drugačije političke i društvene okolnosti te poslovna pravila i običaji.

U to vrijeme nije bilo političke oporbe ni slobodnih medija koji bi propitkivali opravdanost golemih ulaganja, otkrivali afere ili postavljali druga neugodna pitanja. Ona su na red došla tek kasnije, ali iz Beograda, kad je pred Ustavnim sudom Jugoslavije bio podnesen i zahtjev za ocjenu ustavnosti financiranja Univerzijade. Nije bilo niti jakih mehanizama kontrole, odluke političkog vrha provodile su se bespogovorno, a nedostatak novca pokrivao donacijama državnih poduzeća. Sve potrebne dozvole dobivale su se ekspresno, bez odugovlačenja provodio se otkup zemljišta, a nije se gubilo vrijeme na javne natječaje jer se u startu znalo da će sve objekte u Zagrebu graditi tvrtke Gortan, Industogradnja i Tempo.

Današnji bi mediji da ih se vrati četvrt stoljeća unatrag imali dovoljno materijala, a s naslovnica bi vjerojatno vrištale optužbe o podilaženju moćnicima dodjelama počasnih doktorata i počasnog građanstva ili ekskluzivna otkrića da se jugoslavenskim sportašima masovno dijele studentski indeksi kako bi mogli nastupiti na Univerzijadi.

Zbog kontrole nad medijima nisu velik odjek dobili napisi o tome da planirani radovi neće biti dovršeni na vrijeme. Naime, mjesec dana prije početka Univerzijade bilo je dovršeno tek 60 posto objekata, ali je Primo Nebiolo, koji je došao u inspekciju, posjetio samo ono što je bilo gotovo pa se vratio u Rim i zadovoljno izjavio da je Zagreb sto posto izgrađen i spreman.

Članci o problemima, kao što je primjerice bilo poništenje građevinske dozvole za gradnju Cibonina tornja i tužba podnesena protiv poduzeća Gortan, bili su tek usputni i nije bilo šanse da dođu na udarna mjesta u novinama. Zanimljivo je da su državne vlasti bile protiv toga da Dražen Petrović upali plamen Univerzijade, već su tražile da to učini vaterpolist beogradskog Partizana Igor Milanović, ali upornost Mirka Novosela bila je jača pa je na kraju Milanović tek upalio baklju ispred zgrade Sveučilišta. Draženov dres i danas se čuva u njegovom muzeju, ali baklja koju je nosio u ruci je netragom nestala.

Nije pretjerana ocjena novinara Krešimira Fijačka koji je Univerzijadu u tjedniku Danas prije 25 godina nazvao drugim ilirskim preporodom zbog njene važnosti za materijalni i duhovni razvoj Zagreba. Upravo zato Univerzijadu treba smatrati velikom prekretnicom, ali je i smjestiti u povijesni kontekst koji se više ne može ponoviti, što mu osigurava legendaran status u povijesnom pamćenju Zagrepčana. Stotinjak godina prije Univerzijade, Zagreb je od 15. kolovoza do 15. listopada 1891. bio domaćin jubilarne Gospodarske izložbe, čijim su suvremenicima taj događaj i popratne manifestacije bili dovoljan razlog da ga proglase ”najsjajnijom zagrebačkom predstavom”.

Zagreb koji je tada imao tek 40.000 stanovnika u dva je mjeseca posjetilo čak 450.000 posjetitelja, na izložbenom prostoru po prvi put je korištena električna rasvjeta, uređen je tadašnji Sveučilišni trg, otvoren je Botanički vrt, a u promet je pušten konjski tramvaj. Bio je to nagovještaj 20. stoljeća u kojem je Zagreb napokon postao pravi europski velegrad, no iskreno govoreći, uređenje grada uoči Gospodarske izložbe iz 1891. u usporedbi s radovima uoči Univerzijade izgleda poput malih komunalnih akcija, a slično je i s većinom infrastrukturnih zahvata poduzetih u Zagrebu u zadnjih dvadesetak godina.

Prvi dio feljtona pročitajte ovdje: Univerzijada je preporodila Zagreb u svakom smislu