Autor: Sarah Srdar 11/17/2013 22:15
Prije 22 godine pao je Vukovar. Nakon 90 dana pružanja otpora i herojske borbe, agresori su slomili Grad. Slomili su mnoga srca, uništili i obilježili živote svih nas. Svake godine 18. studenog sva srca kucaju kao jedno, kucaju kao Vukovar.
Bila sam djevojčica, ali jasno se sjećam različitih scena iz ratnih vremena, a najupečatljivije uzbuna. Buđenja u noći i odlazaka u sklonište. Vožnje po gradu s mamom i tatom bez upaljenih svjetla. Sjećam se i nižih razreda osnovne škole kada smo u razredu imali dva Vukovarca. Sjećam se njihovih priča o rodnom gradu, o želji da se vrate kući. Da nastave tamo gdje su stali. Iako im je djetinjstvo prekinuto, oni su željeli ponovno doći u svoj rodni grad, u svoje dvorište, među svoje najmilije. Ta želja im se i ostvarila.
Ostvarila se mnogima koji su uspjeli skupiti ono malo stvari s kojima su prognani u Zagreb ili neki drugi grad u našoj domovini i vratiti se kući. Proživjeli su strahote, prošli kroz ono što je mnogima nezamislivo. Njihove duše bile su ranjene, a kuće srušene. Neki su se vratili i nisu pronašli majke, očeve, muževe, žene, djecu, braću ili sestre. Ali posljednji atom snage su ti hrabri ljudi, Hrvati, uložili u okretanje budućnosti. Izmučene ruke slagale su kamen po kamen i ponovno dizale svoje kuće. Tragali su za članovima vlastitih obitelji, željeli doznati istinu, zatvoriti vrata okrutne i bolne prošlosti.
Vukovarci su morali iznova stvarati i uspomene. Više nije bilo klupa koje su skrivale tajne prvih ljubavi, sramežljivih i iskrenih poljubaca. Nije bilo stabla koje je u vrijeme ljetnih vrućina pružalo najveći hlad, niti igrališta na kojem se igrao nogomet. Ali postojala je vjera, vjera u bolje sutra. Postojala je snaga. Snaga srca koja te tjera da ideš dalje. I kad misliš da više ne možeš, odlučiš nastaviti.
Hladan studeni svake godine otvara još uvijek žive rane. Cijeli grad utihne. Ne čuje se ništa osim misli i jecaja ranjenih srca. Rijeke ljudi dolaze u Vukovar pokloniti se žrtvama, svim nestalima i ranjenima. Svim herojima koji nisu pitali za razloge, koji su primili oružje u ruke i borili se za domovinu danima, tjednima, mjesecima.
Da se Vukovar, proživljeni užasi, strahovi i patnje nikad ne zaborave, između ostalih, zaslužan je i Siniša Glavašević. I njegov se život prerano ugasio, ali ostala su njegova djela. Jedno od njih je Priča o gradu.
“Odustajem od svih traženja pravde, istine, odustajem od pokušaja da ideale podredim vlastitom životu, odustajem od svega što sam još jučer smatrao nužnim za nekakav dobar početak, ili dobar kraj. Vjerojatno bih odustao i od sebe sama, ali ne mogu. Jer, tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah? Kome ostaviti grad? Tko će mi ga čuvati dok mene ne bude, dok se budem tražio po smetlištima ljudskih duša, dok budem onako sam bez sebe glavinjao, ranjiv i umoran, u vrućici, dok moje oči budu rasle pred osobnim porazom?
Tko će čuvati moj grad, moje prijatelje, tko ce Vukovar iznijeti iz mraka? Nema leđa jačih od mojih i vaših, i zato, ako vam nije teško, ako je u vama ostalo još mladenačkog šaputanja, pridružite se. Netko je dirao moje parkove, klupe na kojima su još urezana vaša imena, sjenu u kojoj ste istodobno i dali, i primili prvi poljubac – netko je jednostavno sve ukrao jer, kako objasniti da ni Sjene nema? Nema izloga u kojem ste se divili vlastitim radostima, nema kina u kojem ste gledali najtužniji film, vaša je prošlost jednostavno razorena i sada nemate ništa. Morate iznova graditi. Prvo, svoju prošlost, tražiti svoje korijenje, zatim, svoju sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage, uložite je u budućnost. I nemojte biti sami u budućnosti. A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe. Grad – to ste vi.”
