Autor: Maja Gujinović 3/17/2010 14:39
«Nije važno što biste vi htjeli napisati, nego ono što se od vas očekuje!» – masnim je slovima (bold!) otisnuto u jednom od priručnika za pisanje eseja iz hrvatskog na državnoj maturi. Jer, nastavlja autor: «Ne određujete vi koliko ste dobro ‘pogodili’ temu, nego vaši ispitivači.» Danas, 17. ožujka pišu se u svim srednjim školama prvi «pravi» eseji za državnu maturu; istovremeno eseje pišu i oni malo stariji, koji se sada žele upisati na fakultet (a ne mogu jer nemaju maturu) ili mijenjaju fakultet, kao i trećaši, takozvanu «probnu» maturu. Svima njima, u priručnicima koji se propagiraju po školama (a prodaju po knjižarama za stotinjak kuna) piše jasno upozorenje: da vam nije palo na pamet da mislite. Ako želite maturirati, nemojte misliti!
Na novinskim kioscima, za svega 8 kuna, možete dobiti kratke priručnike koji su zapravo copy-paste službenih uputa što se mogu besplatno skinuti s internetskih stranica. No, tamo su upute još zabavnije, donose popis konkretnih zabrana! U eseju, ukratko, ne smijete psovati (koristiti vulgarizme), ne smijete pisati viceve ili pjesme, ne smijete crtati, ne smijete pisati velikim tiskanim slovima – valjda zato da bi ispravljači mogli vrednovati znadete li ili ne koristiti velika tiskana slova, tamo gdje ih treba koristiti. Ali, najgore od svega je promašiti temu ili prekoračiti (u minus ili plus) broj zadanih riječi.
Između zamke promašaja teme i strogog zabrana vlastitog mišljenja, stoji prostor takozvanih «smjernica», tamo gdje vas ispitivači upućuju, o čemu i na koji način misliti. Kad pročitate sve upute, kao zabrinuti roditelj, jasno vam je da će vaše dijete negdje zeznuti. Možda ne zna prstom izbrojati je li napisao/la 280 ili 335 riječi? Pa svi znamo kako izgledaju ti prstići kad pretražuju po vlastitom rukopisu. Da ne bi bilo zabune, ne pišu maturanti i kandidati drugih vrsta na kompjuterima gdje im za tu funkciju služi tipka «Tools», pa onda «word count». A ne, to morate pješice… Pa čak i ako to zanemarim, ne mogu preskočiti činjenicu da niti na jednom mjestu u svim tim priručnicima i savjetima ne postoje objašnjenja što znači pisati esej, postaviti tezu, argumentirati, oblikovati protuargumente, zaključiti. A ne, tu su smjernice? Kakve? Ovakve, citiram: «Zašto je Dorina ljubav tragična, a Lucijina nesretna?», «Zašto se Dora i Pavle kriomice sastaju i zašto je njihova ljubav unaprijed osuđena na propast?»
U priručniku od 99 kuna nalazim i sljedeći naputak: «Za središnji dio razradbene cjeline stavite natuknice sa smjernicama na koje slabije znadete dati odgovor!» Pa naravno, ono o čemu nemate pojma, neka bude središnji dio teksta. Kao da slušam izvještaj iz Sabora. Bolje da prestanem pisati. Tri su razloga moga sukoba interesa. Prvo, imam dijete u srednjoj školi (još-ne-maturant), drugo, zaposlena sam u sustavu obrazovanja (visoko obrazovanje), treće, jedan moj ulomak citiran je kao primjer eseja u priručniku. Tzv. raspravljačkog eseja, a ne, bogu hvala, onoga što se zove usporedno-raščlambeni esej.
Savjeti od 8 kuna ipak upućuju na razmišljanje. Učenicima se preporučuje da esej završe «nekom mišlju nad kojom će se čitatelj (ocjenjivač) zamisliti».
Pa tako i ja završavam, ali bez razmišljanja i kršeći pravila. Prvo psovke: koji je ovo…., u ….., j…., da ti….? To bismo mogli nazvati stilskom figurom akumulacije gnjeva. Onda ću crtati, upisati smajliće, i neću brojati riječi, jer ih je više nego što smo se dogovorili za okvir ove kolumne. I prekršit ću jasnu uputu da esej treba završiti u pozitivnom tonu, s naglaskom na nekoj važnoj misli. Pozitivna važna misao???? Roditelji, vjerujte u svoju djecu!