5/6/2011 9:25
Već godinama stanujem i radim u blizini Glavnog kolodvora na uglu Petrinjske i Branimirove ulice.
Neki dan prišao mi je jedan prijatelj, koji inače stanuje pored Trešnjevačkog placa, te me silno ukorio rekavši mi – kako ja mogu biti nekakvi Zagrepčanin i predsjednik Kluba Zagrepčana, a nisam se ”okotio” kao on u Zagrebu?
Naravno, reagirao sam na svoj specifičan način te mu rekao da ode živjeti u ”kotec”, gdje se rodio, a usput sam ga upitao da li zna tko je bio prvi hrvatski knez Branimir i odakle on potječe?!
Branimirova ulica druga je po veličini ulica u Zagrebu, a dobila je ime po knezu Branimiru koji potječe iz Ravnih kotara, a neki tvrde da je bio jedan od Domagojevih sinova. Iz povijesti poznato je da je knez Branimir skinuo s prijestolja kneza Zdeslava, koji je tada bio naklonjen Bizantu da bi se priključio Europi, te je na dan 21. svibnja 1879. ostvario za neke ”najvažniji datum” u hrvatskoj povijesti kada je Hrvatska, na čelu sa Branimirom, postala neovisna država koju je toga datuma blagoslovio Papa Ivan VIII u Crkvi sv. Petra u Rimu.
Mnogi Zagrepčani to ne znaju pa danas tvrde da smo tek pred dvadeset godina ostvarili nezavisnost Hrvatske. Svi se zaklinju ”Sve za ZAGREB-ZAGREB ni za što!”
Mi Hrvati čudan smo narod. Trebamo stajati iza svega što je lijepo i korisno za naš grad.
No, upravo sada događa se ono što je inače dugogodišnja tradicija klasične ”zagrebancije”. Malograđanstvo i neosnovane kritike kao da su usud grada u kojem živimo.
Kada je nakon dugo godina, uz veliko inzistiranje Augusta Šenoe, otvoreno Hrvatsko narodno kazalište, neki od odbornika su ga napali u smislu što će hrvatskoj opera kada imamo krasnu operu u Beču. Jedan od klasičnih primjera je okolnost da su Zagrepčani stoljećima pili vodu iz svojih zdenaca pa je ipak zagrebački vodovod otvoren 1878. , a bilo je dosta protivnika, tim više jer su neki predlagali da se voda dovede iz Kraljičinog zdenca,tj. sa Sljemena. Vodovod je građen punih 17 godina.
Zagreb je dobio naziv slobodnog kraljevskog grada s poznatom Zlatnom bulom Bele IV, međutim, to Zagrepčanima nije bilo dovoljno da taj datum proglase danom svoga grada, već su zatražili pomoć od Majke Božje s Kamenitih vrata i to baš u doba kada sam bio odbornik Skupštine grada.
Povijest Zagreba se uvijek ispreplitala s kritikama malograđana i onih koji su Zagrebu željeli dobro i koji su nešto napravili.
Vrlo je interesantno da su Zagrepčani jedva prihvatili drvorede divljih kestenova i to tek nakon što je Marija Terezija uvezla male sadnice iz Turske te ih posadila u Beču. Zagreb je uvijek težio velikom manifestacijama pa je i prvi vatromet bio održan na Trgu bana Jelačića (9. lipnja 1865) koji je tragično završio, jer je poginulo osmero ljudi i mnogi su ranjeni, s time da su svi vatrometi bili zabranjeni još pedeset godina nakon toga. Zagreb je postao velegrad izgradnjom Donjeg grada u 19. st. i naravno da je tada trebalo riješiti komunalna pitanja (kanalizaciju i dr.).
Svaki puta kada je neki gradonačelnik želio nešto novo i dobro za Zagreb, pa makar i javni zahod koji je sagrađen na Jelačićevom trgu, novine koje su tada izlazile na njemačkom jeziku, napale su načelnika Zagreba dr. Milana Amruša da je veliki škrtac, ali ipak da je investirao u takav zahod, tj. onemogućio Zagrepčane da mokre po tuđim haustorima i sl. Ovaj javni zahod ostao je donedavno, a Zagrepčani su ga kada je otvoren nazvali prvo ”Amruševac”, a kasnije su ga nazvali po pariškom javnom zahodu ili poznati zagrebački ”Clochemerle”. Zanimljivo je da je javni zahod u Zagrebu otvoren 60 godina prije ovog znamenitog zahoda u Parizu po kojem je čak sniman film, a poznat je kao svjetska senzacija.
Tako je pred nekoliko godina napadnut i Milan Bandić koji je zatvorio taj javni zahod i sagradio novi i suvremeni u Cesarčevoj ulici. Iz Donjeg grada u Gornji grad (iz današnje Tomićeve ulice) prolazilo se po drvenim stepenicama, a izgradnju zagrebačke uspinjače, koja je bila ideja jednog građevinskog
poduzetnika iz Osijeka što je tada uvrijedilo Zagrepčane, bila je korisna i ostala je do današnjeg dana.
Zagrepčani su vrlo osjetljivi na svoju tradiciju, ali je ona svoju krajnost ipak doživjela u današnje doba, kada se Zagreb preselio preko Save te su sagrađeni mostovi, a održana je i poznata Univerzijada. Da bi danas, makar i prekoračenjem budžeta , Zagreb zaista dobio pravu dimenziju srednjovjekovnog grada.
Većinu Zagrepčana kritiziralo je održavanje proslave 100 godišnjice GNK Dinamo, jer se sve odvijalo u Hrvatskom narodnom kazalištu, pod pokroviteljstvom Zdravka Mamića.
Godine 1895. na tadašnjem Sveučilišnom trgu ”premilostiv kralj i car Franjo Josip I” položio je kamen temeljac za Hrvatsko narodno kazalište koje je bilo sagrađeno u rekordnom roku. I danas potpuno neutemeljeno mnogi prigovaraju zašto se dozvolila proslava Dinama u takvom sakralnom izdanju koje je veličalo najvažniju sporednu stvar na svijetu, a to je nogomet.
Ne želim nabrajati koliko je kritika upućeno gradonačelniku Kolaru pa tako među njima i Većeslavu Holjevcu. U novije vrijeme sjetimo se koliko buke i kritika je doživio gradonačelnik grada kod izgradnje Jelačić placa.
Mali politikanti i danas kroje sudbinu našeg grada, uz parolu da je demokracija politika, a politika je osvajanje vlasti, uz obrazloženje da je vlast prljav posao.
Možda Zagrepčani zaista žele živjeti, kako kaže moj sugrađanin, u svojem ”kotecu” (svinjcu), a zasigurno su najsretniji kada gradom upravljaju tuđinci. Ova je tema danas vrlo aktualna pa bi samo završio jednim pitanjem – kako će Zagrepčani glasati za pristup Europskoj uniji?
