Autor:: Andrea Zlatar 12/15/2009 11:27
Bilo je čudno gledati kako se više od tisuću ljudi gomila pred novim MSU-om. Nije bilo čudno što se ljudi skupljaju, bilo je čudno što od njihovog sakupljanja, pa nehotičnog kretanja prema vratima, nastaje efekt gomile koja se gura, nagurava. Većini je, a mislim i svima, bilo i neudobno i nelagodno; doista nije ni zabavno ni ugodno na temperaturu jedva iznad nule, više od sat i pol vremena ‘kretati se u pravcu ničega’.
Dosta je ljudi stiglo i pola sata prije najavljenog početka, s pozivnicama u rukama koje su upućivale da otvaranje počinje u 2O h. U tih prvih pola sata, svjedočili smo kako protokol i zaštitari otvaraju ‘kanale ulaza’ za VIP goste, za one koji su ili trebali govorili ili nazočiti samom otvaranju. Takvo ‘otvaranje kanala’, u gomili pristojnih ljudi, nerijetko oko sedamdeset godina, stvaralo je dodatni pritisak i nevolju. Tko ulazi? Netko visok stalno je s vratiju (malih i sporednih) mahao bijelim papirom koji je valjda trebao značiti popis odabranih.
Ljudi se nisu namjerno gurali, ali svakakvih je problema bilo – nekakvi bazenčići puni vode i neograđeni, na platou pred Muzejom stvarali su dodatne zamke. Pa stepenice označene strelicama koje su sprječavale da koraknete u prazno. Ukratko, da je na pozivnicama za normalne građane pisalo da je otvaranje u pola deset, ljudi bi došli oko devet, pričekali i mirno ušli. Ovako, kad ih se segregiralo na nad-normalne i normalne, ponovo smo se našli u hrvatskoj svakodnevici gdje se – čak i onda kad ni ne pomišljate na tu mogućnost – osjećate diskriminiranim, marginaliziranim, nepripadnim. Poniženim, ako već niste stekli otpornost na dominantna socijalna kretanja.
Oko devet, s prijateljima koji srećom žive u Utrinama, gledali smo središnji dio otvaranja na televiziji. Takozvani direktni prijenos. Zašto smo uopće išli od kuće? Zašto, u toj nevoljnoj situaciji čekanja gdje su svi zurili u pokretna slova koja su govorila još pet minuta još pet minuta, nisu bili postavljeni veliki ekrani gdje bismo mogli čuti i ravnateljicu, i gradonačelnika, i ministra, i premijerku? A čuli bismo i onih 4,33 minute Cageove ‘Tišine’, doista bismo je čuli.
I jedva je vikend prošao, oni uporni razgledali su prvu varijantu postava, a već je na dnevnom redu neki čudan dogovor između Grada i Ministarstva kulture, o tome kako dijeliti MSU. Odluka se očekuje točno pred Božić, na sjednici Gradske skupštine 22. prosinca, a ‘papiri’ još nisu poznati.
Grad će Ministarstvu prepustiti osnivačka prava? Grad će, uz ta prava, prepustiti i zgradu? Ne samo zgradu nego i fundus koji je GRADSKI MUZEJ stvarao desetljećima? Svi brakovi između Grada i Ministarstva, a koji se tiču kulturnih institucija, uglavnom su na štetu Grada, a dobrim dijelom i na štetu institucija. Dodajmo tom popisu na kojem su HNK i Klovićevi dvori, još i MSU, u tim zlokobnim omjerima 49/51 posto, ili fifti-fifti, kako se to lijepo u nas kaže. Hoćemo li podijeliti bratski ili popola? – pita se i poslovica.
Grad plaća, a Ministarstvo odlučuje, takvi su dosad svi bratski dogovori.
Grad Zagreb uskoro bi mogao ostati bez vlasništva nad novootvorenim Muzejom suvremene umjetnosti, i to na način da polovicu osnivačkih prava prenese Ministarstvu kulture. Opširnije čitajte u članku: Grad daje MSU državi na upravljanje | Kulturno otvorenje desetljeća ispalo je organizacijski promašaj zbog kojeg su mnogi ostali na hladnoći. Opširnije čitajte u tekstu: KISNULI ZBOG POLITIČARA Pintarić: Drago mi je što su ljudi čekali na kiši |
| Samo dan prije velikog otvorenja najočekivanije kulturne institucije u Hrvatskoj, u zgradi MSU-i radnici, strojevi i neimenovana djela. Opširnije čitajte u tekstu: REPORTAŽA UOČI OTVORENJA U MSU umjetnost i dalje uskraćena | Najveći muzej u Hrvatskoj, MSU, za idealno funkcioniranje treba barem još 70 zaposlenih, no gradska uprava nije to ove godine imala u planu. VAPAJ MSU ZA RADNICIMA Najveći muzej u Hrvatskoj ima najmanje zaposlenih |
