Autor: Vjekoslava Bach 9/5/2011 12:31
Sutra je prvi dan škole. A moja nedjelja još traje iako je 1:15 i dobro smo već zakoračili u ponedjeljak. No obveze ne pitaju.
Sutra je prvi dan prvog razreda srednje škole, moje jedinice, gospođice M (moram napisati tako jer ista bježi od javnosti ko od crnog vraga!). Sigurno mnoge od Vas znaju što znači imati teenagera u kući a kad se ovome pridoda visoki faktor nervoze koja vlada zadnjih par dana, kao posljedica saznanja da se kreće u srednju, jasno Vam je zašto se u našoj kući još ne spava.
”Maaaammmmaaaaa! Jesi mi oprala one traperice?? Imaš neku crnu torbu? Jooooj, gdje mi je ona majica koju mi je donijela kuma? Daaaaj mama, pomogni mi!!”….. vrišti iz sobe koju smo baš friško, prije dva dana, i to pod hitno morali obojati u neku deliričnu ljubičastu boju, nalik prezrelim šljivama koje naše bake pripremaju za pekmez.
Dakle, kako kod moje mlade dame sve ide pod ”odmah”, tako se odlučilo u četvrtak da se soba MORA obojati. I točka. Sjele smo u auto i pravac zapad, u veletrgovine po boju. Dočekuje nas ljubazan gospodin i pita kako nam može pomoći. I tek što ću izustiti kakvu boju želimo, poput rakete dojuri moja miss M držeći neki kartončić s bojama u ruci.
”Evo to je ta!!”, pokazuje mi boju a meni samo što se nije zamantalo… ”Ma daj, M, ne možeš imati sobu kao neka otkačena umjetnica”, glasno protestiram ne dižući pogled njenog prsta koji vrlo odlučno drži na ljubičastoj boji. Onakvoj istoj kao kad u filmu netko opali svom snagom šakom svoj najljučeg neprijatelja, pa se za par dana ukaže ogromna masnica boje zrelog patliđana.
”Hoću baš tu! Znam ja što ide uz bijeli namještaj. Ta i ni jedna druga!”, vrlo jasno i konkretno poput prave horoskopske djevice te odlučno kao lav, što i jesu odlike njenih znakova proračunatih od vrsnih poznavatelja astrologije, govori mi moja jedinica. Prodavač se smijulji objašnjavajući mi kako ”mala zna što valja”, a ja slegnem ramenima i tražim račun. Što mi drugo preostaje kad doma imam teenagericu s već izgrađenim stavovima. Tko mi kriv…
Prisjećajući se kako je prošla brza intervencija bojanja sobe, vraćam se u stvarnost. ”Ahhh da, tražila me neke stvari….Nije ni čudo da je ovako šašava, kad je soba ljubičasta”, pomislim i poput robota krenem u izvršavanje zadataka: Traperice. Majica. Torbica. Sve je tu…..
I samo što sam sjela kako bih mom dragom uredniku napisala pokoju riječ za novu kolumnu, eto opet krika iz one iste ljubičaste sobe u kojoj je donedavno vladala mirna, dječja atmosfera. ”Mmaaaammmaaaa, daj mi pliiiiizzzz namaži kruh s nečim!” vrišti moja mezimica dok meni već lagano malo-pomalo raste tlak. Al mudro majčinski šutim. Pa ipak je sutra važan dan za nju, tješim samu sebe.
Večeru za tren serviram i laganim korakom poslužim gospodičnicu.
Vraćam se za svoj kompjuter koji zadnjih dana neprekidno radi. Vidi se da je sezona počela. I to žestoko, jer valja ponovo zaraditi potrošeno preko ljeta.
Razmišljam što bih napisala za ovaj prvi susret s čitateljima. Jer iako volim pisati, nikad to nisam radila za javnost pa mi se svaka tema čini bedastom. Krajičkom uha osluškujem smjerove kretanja moje mezimice po kući. Kuhinja- odlaže se suđe….. Kupaona- peru se zubići…. Soba- šuštanje posteljine…
”Hvala Bogu”, pomislim… ”Napokon mir”.
I taman kad sam krenula nizati poneku rečenicu, začujem onaj isti, no ovaj put ipak nešto pospaniji glas: ”Mmaaammmiccaaa…. daj mi moliiiim te ugasi svjetlo u sobi!”
Potpuno rastrojena u sebi, s već vidljivim suzama u očima, ustajem, danas već jedno 15.ooo puta i gasim svjetlo u novoj ljubičastoj sobi moje jedinice. ”Laku noć malena”…
Nakon svega, vraćam se za onaj isti moj kompjuter, brišem sve do sada napisano i u dahu izbacujem ovo. OK, možda nije remek djelo ali je iskreno. Ljudski. Majčinski. Ženski.
I sigurna sam da će se sve koje zavire u ovaj tekst prepoznati. A kako je tek onima koje imaju dvoje, troje ili više njih. A još k tome ako se nađe i neki grintavi muž…. ajmeeee meni!!
Sutra je prvi dan škole, prvi dan srednje škole moje mezimice, gospođice M, ali i prvi moj radni dan nakon ljetne stanke. Valja pripremiti puno toga, teme za emisiju, teme za novu emisiju o čemu ću u drugoj kolumni, pripreme za sajam ljepote u Areni…. ne znam od kuda početi, no u usporedbi s ”mušicama u glavi” jedne teenagerice, ovo je mačji kašalj.
Veselim se jutru, kavici, kolegama i poslu… bit će da je to moja nova oaza mira. Jer kako su mi rekli, narednih par godina doma će mi vladati tornada, oluje, gromovi i grmljavine, bure, tramontane, tsunamiji, izmjenjujući se s gdje-gdje sunčanim razdobljima, kako bi rekao kolega Sijerković.
Pa ako se u ovim tekstovima zalomi i koja nit ludila, hvala na razumijevanju. Pa ipak imam teenagericu u kući. Onu istu malu M kojoj sam, baš je bila obljetnica nedavno, prije 15 godina ugledala okice u jednoj zagrebačkoj bolnici. Bile su to najljepše oči moga života.
I neka vrišti, luduje i zanovijeta, boja sobu u ljubičasto a nokte u šareno, neka gnjavi, tvrdoglavi i šizi…. uljepšala je i ispunila moj ženski život i ne bih to mijenjala za sva blaga ovoga svijeta.
Živjeli naši teenageri….
