U sklopu kampanje Nisi sama ideš s nama u organizaciji udruge Nismo same, Zaklade Solidarna i Zbora zdravstvenih i medicinskih novinara HND-a, u Hrvatskom novinarskom društvu održan je okrugli stol ‘Može li Hrvatska bolje? Problemi i moguća rješenja u prevenciji i liječenju raka, drugog uzročnika smrtnosti žena u Hrvatskoj’.
Prof. dr. sc. Maja Vehovec, znanstvena savjetnica na Ekonomskom institutu u Zagrebu koja se bavi ekonomikom zdravstva odmah je na početku konstatirala da je hrvatski zdravstveni sustav fiskalno neodrživ, zato trebamo i možemo bolje, bez obzira što je sam zdravstveni sustav težak bolesnik u dugogodišnjim dugovima. U svih 28 zemalja EU zdravstveni sustavi, što se financiranja tiče, u najvećem se postotku oslanjaju na javne izvore financiranja, iz kojih dolazi oko 80 posto novca, bilo da je riječ o doprinosima ili izravnom financiranju iz proračuna, naglasila je prof. Vehovec dodajući da je stoga pogrešna predodžba da bi veći udio privatnog zdravstva ili osiguranja poboljšao situaciju.
Istovremeno, troškovi zdravstva rastu samim time što stanovništvo stari, a u medicinu dolaze nove tehnologije i inovativni lijekovi i niti jedna zemlja ne može zaustaviti rast troškova u zdravstvu. Samo bolja organizacija rada može racionalizirati sustav, zaključila je Vehovec naglasivši kako zdravstvo zahtjeva cjelovitu reformu, a za nju treba politički konsenzus te dodala da se ona ne može provesti za četiri već je potrebno najmanje osam godina.
Svi sudionici su se složili da zemlje koje imaju sređenu ekonomiju u pravilu imaju i sređeno zdravstvo, a naše zdravstvo opstoji i funkcionira isključivo zahvaljujući profesionalnosti i stručnosti zdravstvenog osoblja.
Prof. dr. sc. Damir Vrbanec, pročelnik Zavoda za internističku onkologiju KBC-a Zagreb, govoreći o velikom razvoju medicine u posljednjih 20-tak godina i napretku novih metoda liječenja, podsjetio je i na razvoj onkološke struke i u Hrvatskoj. Međutim, zanemaruju se programi edukacije ukupnog stanovništva i prevencije. Iznimno niske stope odaziva na preventivne preglede s jedne strane, te duge liste čekanja za dijagnostiku od kojih veliki dio zapravo nije potreban, upravo govore i o potrebi dodatne edukacije prije svega liječnika primarne zdravstvene zaštite.
Iznimno uspješnima su se pokazali centri izvrsnosti u našim kliničkim centrima koji pokazuju po statistici puno polje rezultate od drugih bolnica. Ima puno područja gdje se mogu napraviti neke promjene koji će poboljšati ishode naših pacijenata. Primjerice, povezivanje kliničkih bolnica s manjim regionalnim bolnicama.
Prof. dr. sc. Boris Brkljačić, predstojnik Kliničkog zavoda za dijagnostičku i intervencijsku radiologiju KB Dubrava, govorio je o znatno boljoj opremljenosti bolnica, prije svega CT i MR aparatima što dijelom treba zahvaliti i korištenju EU fondova, a prije svega se odnosi na šest velikih centara. Također, naglasio je da su statistike smrtnosti od karcinoma dojke proteklih godina nešto bolje. Postoji potreba za poboljšanjem kod pristupa liječenju mlađih žena kod kojih je češći agresivniji oblik tumora. Stoga je bitna suradnja stručnih liječničkih društava s udrugama pacijentica i pacijenata. Konačno je, kazao je prof. Brkljačić, krenula i izrada Nacionalnog plana za borbu protiv zloćudnih bolesti. Objasnio je i kako u KB Dubrava postoje multidisciplinarni timovi koji diskutiraju i zajednički rade planove liječenja za svaku pojedinu pacijenticu.
Nažalost, tome nije tako u većini zdravstvenih ustanova, naglasile su članice udruga pacijenata i pacijentica koje su prisustvovale okruglome stolu, navodeći kao primjer nedostatak smjernica odnosno protokola, posebno u trenucima kada se bolesnicima priopćava dijagnoza.
Dr. sc. Mario Šekerija, voditelj Registra za rak pri Hrvatskom zavodu za javno zdravstvo, istaknuo je da za dobivanje kompletne slike stanja valja koristiti četiri parametra – koliko je novooboljelih osoba unutar jedne kalendarske godine, potom smrtnost od te bolesti, zatim preživljenje odnosno koliko je osoba kojima je postavljena dijagnoza živo i nakon pet godina, te prevalencija – koliko imamo ljudi kojima je ikada postavljenja dijagnoza.
– U Hrvatskoj je godišnje 22.500 novooboljelih od raka, od čega je oko 12.000 muškaraca, a ostalo žene, dok u cijeloj državi trenutačno živi 170.000 osoba kojima je nekada postavljena dijagnoza zloćudne maligne bolesti – naveo je dr. Šekerija.
Napomenu je kako je svjesnost o razini raka dojke porasla, ali da je veliki problem u Hrvatskoj rak debelog crijeva, s oko 3300 novih slučajeva godišnje i najnižom stopom preživljenja u Europi, pogotovo i stoga što je odaziv na sve akcije za rano otkrivanje vrlo slab.
Doc. dr. sc. Vesna Ramljak, specijalistica kliničke citologije zaposlena na Klinici za tumore te predsjednica udruge Europa Donna Hrvatska, naglasila je kako zdravstvo nije proizvođač novca, već se u njemu novac mora trošiti da bi se postigli što bolji rezultati.
– Neophodna je stalna edukacija, pogotovo među liječnicima primarne zdravstvene zaštite – jer žene nemaju odgovore na brojna pitanja. Naše su žene danas upoznate i mnogo osjetljivije na rak dojke, te je za očekivati pad smrtnosti od ovog karcinoma, a to je posljedica dugogodišnjih ulaganja u prevenciju – istaknula je dr. Ramljak.
U tome ju je podržala prof. dr. sc. Maja Vehovec, dodavši kako hrvatski zdravstveni sustav proizvodi velike dugove, a pri tome i nezadovoljstvo, što znači da imamo problem kojemu se treba sustavno prići.
Svetlana Antonini, dr. med. spec. radiologije iz zagrebačkog Doma zdravlja Centar, navela je kako uz problem što je premalo njenih kolega u sustavu zdravstva, postoji i drugi – klinike su preuzele aparaturu i preventivne programe, ali dio preventivnog programa i dalje se radi na razini domova zdravlja.
– Iako je dostupnost veća kod potonjih, educiranost osoblja je mnogo manja. Razina obrazovanosti i njihova zainteresiranost je katastrofalna, i na tome se treba hitno početi raditi. – poručila je dr. Antonini.
Prof. dr. sc. Boris Brkljačić upozorio je i kako je danas 30 posto aparata u Hrvatskoj neadekvatne starosti pa se prema važećim kriterijima, primjerice u Istri, uopće ne bi mogao raditi screening. Istodobno, napomenuo je, svaka javna nabava traje po dvije godine jer se tvrtke dobavljači žale, i cijeli proces postaje kompliciran. No, unatoč tome, ako se govorio o preživljavanju od karcinoma dojke, i u mnogim zemljama koje su bogatije od nas rezultati su mnogo slabiji, optimistično je zaključio Brkljačić.
Press materijal