Autor:: Željko Senečić 7/13/2010 12:54
SOKRAT:
Ne vidim zašto je važna cijena konja u Varšavskoj ulici. Ako se govori o cijeni konja, i koliko je plaćena neka posrana labudica, onda bi s isto tako moglo govoriti koliko su plaćeni ljudi koji protestiraju protiv ulaza u garažu u Varšavskoj. O invalidu Ljudevitu Gaju u Gajevoj brbljavi mudri Seneka šuti. Raspričao se o srednjem glumcu a ne zvijezdi Oreškoviću. Lažnog Seneku zanima koliko košta konj, Lažni Seneka očito samo misli na lovu. Tu je razlika između Seneke i Sokrata, Rimljana i Grka.
SENEKA:
Mjesto da pišem o istinskom glumcu Oreškoviću , trebao bi polemizirati sa lažnim Sokratom o lažnom kipiću na pločniku lažne metropole.
Anita Ekberg, seks simbol pedesetih, fotomodel, miss Švedske i glumica, našla se krajem pedesetih prošlog stoljeća u Zagrebu. To je bilo vrijeme kada su talijanski producenti otkrili studio Jadran filma u Zagrebu, zagrebačke plavuše i lokacije za snimanje u hrvatskoj. Na večer, direktor Dubrava Filma drug Kunkera, odveo je u Ritz bar u Petrinjskoj slavnu glumicu.
Te je večeri švedska zvijezda i glumica doživjela iznenađenje. Sjedila je sa drugom Kunkerom u prepunom noćnom lokalu. Zaprepaštenju glumice nije bilo kraja. Nitko od prisutnih muškaraca nije obratio pažnju na nju, njene izazovne grudi, na njenu garderobu i frizuru, na fantastično dupe koje je u svom filmu, dobitniku Oscara istaknuo Fellini u filmu Dolce vita… Cura je sjedila i čudila se. Prisutni muškarci trudili su se da je ne primijete. U Rimu, Los Angelesu, Londonu, Parisu gomile su muškaraca tražile priliku da je vide, dotaknu, da dobiju bar njen autogram. U Zagrebu baš nitko. Da je glumica ostala u Zagrebu dulje vrijeme svršila bi kod psihijatra Đorđevića.
Prije par godina sjedim u Palasu, zagrebačkoj kavani na Zrinjevcu… Jedan poznanik, pušač lule, između dva dima pita me: Hoćeš doći sutra na otvorenje izložbe koja se sjajno zove “Slike s onog svijeta” slikara Tomičića? Hoću, odgovorim, iako znam da neću. Tomičić je sjajan slikar, kaže pušač i bavi se svojom lulom. Čovjek je talentiran, slika figurativno, nije mezimac kritike, govori pušač. Poznam mnogo takvih, kažem i dodam: ali dopada mi se naziv izložbe. Čovjek s lulom se digne i ode.
Još je u zraku po Palacu lebdio dim lule, na istu fotelju još toplu od debele stražnjice pušača lule sjeda mlada intelektualka, kažu vrlo talentirana, ružna i ironična. Naruči kratku kavu sa žlicom pjene od konobara i pita me: Hoćeš doći sutra na sprovod slikaru Tomičiću? Slikar Tomičić sutra koliko znam otvara izložbu, “Slike s onog svijeta”. Ljudi su kreteni, kaže talentirana intelektualka, pobrkali su naziv izložbe sa smrću, tipično za malograđane. Talentirana cura popije kavu sa žlicom pjene i odjuri na generalku u Gavellu. Nazove me nakon par minuta, kaže Imao si slučajno pravo, sutra je izložba Tomičića, “Slike s onog svijeta” ali i ja sam imala pravo, Tomičićev je sprovod sutra u petak u jedan na Mirogoju a otvorenje izložbe “Slike s onog svijeta” u sedam u galeriji Narodnog sveučilišta…
Život piše scenarije, mislim, treba ih samo snimiti. Nazovem OTV. Tadašnjeg šefa Vinka Grubišića. Slikar Tomičić sutra ima otvorenje svoje izložbe slika sa nazivom “Slike s onog svijeta”, htio bih snimiti otvorenje, kažem Grubišiću. Svaki se dan otvaraju izložbe, kaže Grubišić mirno, čuo sam za režisera Tomičića, za slikara ne. Sjeti se nešto bolje i snimi. Slikar Tomičić ima sutra i sprovod, i otvorenje izložbe. Otvorenje je izložbe organizirano prije šest mjeseci, sprovod jučer, kažem. Šališ se, pita me Grubišić. Ne, odgovorim. Kada je sprovod, pita poslovno Zločesto dijete. Sutra u jedan na Mirogoju, odgovorim. Sutra u jedan doći će snimatelj na Mirogoj, nadam se da češ i ti biti tamo, kaže Grubišić…
Sutra u petak, osvane sivi, hladni, kišni i radni dan. U jedan na Mirogoju me dočekaju dva čuda. Ispred mrtvačnice par hiljada ljudi i kombi Grubišićeve televizije sa snimateljem. Što se snima, pita nervozno snimatelj mladi čovjek s tri naušnice i crnim očalima. Sprovod, ljude, ceremoniju. Super, kaže snimatelj, okrene kapu naopačke i odjuri s kamerom.
Dugački sprovod slikara proteže se i prolazi pored arkada. Među ljudima vidim lulaša i mladu intelektualku i pedesetak akademskih slikara. Intelektualka roni suze, lulaš puši lulu, snimatelj snima, zvono zvoni, počinje pljusak.
To je bilo sve? Pira poslovno snimatelj. Nije, kažem. U sedam se vidimo na otvorenju izložbe.
Otvorenje je izložbe “Slike sa onog svijeta” u Galeriji sveučilišta. Kiša je prestala, ugodna zagrebačka večer pred vikend. Na otvorenju, vrlo dobro organiziranom, ponovno dva čuda. Vrlo dobre slike i dvadesetak posjetioca. Nema lulaša ni intelektualke.
Ideja da se snimi film o dva događaja, jedan sprovod a drugi otvorenje izložbe istog umjetnika u istom danu, kao ideja, bila mi je nejasna, ali sam osjećao da će se tokom snimanja nešto dogoditi. Vjerovao sam u slučaj. Ali, ni slučajno se nije dogodila ideja što napraviti sa snimljenim materijalom.
Za sve treba vremena i ipak slučaj. U Zagrebu su krajem 2008. zaredali sprovodi kao društveni događaji. Građani Pariza koji imaju potrebu da se vide odlaze na vernisaže, otvorenja izložbi. Ista grupacija građana Londona sjedi u ložama na Wimbledonu, premijerama filmova. Važna lica u New Yorku susreću se na konjskim trkama i Metropolitanu, u Beču na gala balovima i novogodišnjim koncertima, u Milanu i Moskvi u Scali ili u Boljšnom teatru ili modnim revijama. U Zagrebu odlazi na pogrebe. Pokojnike ispraćaju ljudi koji nikakove veze nisu imali dok su pokojnici bili živi, dapače, pokojnicima su zagorčavali život, mrzili ih i u svakoj im prilici podmetali noge… Mirogoj je zagrebački Boljšnoj teatar i Wimbledon i Scala.
U Zagrebu su mrtvom Titu desetci hiljada ljudi pjevali Paljetkovu Hvalu, a živom Titu, kada je posjećivao Zagreb, sekretari komiteta su izvlačili iz škola učenike i iz tvornica radnike da pozdrave Tita. Jedino što se u Zagrebu dobro organizira je masovni posjet groblju na dan mrtvih. Najurednije i najsolidnije poduzeće u Zagrebu su pogrebna poduzeća i Mirogoj. Ni jedan prevarant koji se u pretvorbi dočepao pogrebnog poduzeća nije propao. U Zagrebu se može organizirati svjetsko prvenstvo u rukometu, ali ni na jednom trgu, ulici, panou neće se reklamirati taj događaj. Zaustavila me grupa Francuza na dan finala svjetskog prvenstva. Francuzi su došli u Zagreb na utakmicu Francuska – Hrvatska. Prošli su hiljade kilometara, našli Zagreb, ali me pitaju gdje je stadion na kojem se igra finalna utakmica Svjetskog prvenstva. Satima lutaju po Zagrebu i nitko im ne može objasniti gdje je stadion, niti su vidjeli neki putokaz… U Zadru gradonačelnik mora narediti da se skinu zastave, taj se problem u Zagrebu nije dogodio. U Zagrebu nitko nije ni objesio zastave pa ih nitko nije trebao ni skidati. U Zagrebu se nije pojavio jedan jedini natpis dobrodošlice igračima iz svijeta i gostima koji su tom prilikom došli u grad.
Danas znam kako je Anita Ekberg mogla ganuti srca Zagrepčana. Trebala je za stolom u Ritzu umrijeti. Imala bi najfantastičniji pogreb, a ne par ljudi koji su je ispratili u Stockholmu. U Stockholmu vole žive glumce, u Zagrebu mrtve. Na pogrebu Oreškoviću sjatiti će se režiseri, intendanti, glumci, kritičari, novinari. Od mrtvog će glumca napraviti zvijezdu.
Moram pisati i o kipu Ljudevita Gaja i o glumcu Oreškoviću jer se Sokrat uz pomoć urednika pojavio kao antagonist. Samovoljno se učlanio u moju udrugu PRAVO NA ZAGREB.
Prvo: Lažnog Sokrata ne primam u udrugu PRAVO NA ZAGREB. Drugo: Što bih ja trebao reći o kipu koji je brzopleto i neodgovorno postavljen u Gajevoj ulici? Pa to bi trebala biti zadaća udruge PRAVO NA GRAD. Taj ie nesretni i glupi kip metafora današnjeg stanja u Zagrebu. Srećom, u blizini je skulptura Bakića. Po tim će kipovima za pedesetak godina tadašnje generacije ocjenjivati doseg i ukus današnjih stanovnika i gradske vlasti Zagreba. Bakić je postavljen u vrijeme Socijalizma, Gaj u vrijeme Tranzicije. Zato je dobro da ostane invalid Gaj.
