Autor:: Josip Kregar 3/5/2010 10:23
Nije dobro imati gripu. Ležiš kod kuće i gledaš televiziju. U filmu „Kraljica“ – zaplet i sadržaj su nevažni – kraljica Elizabeta II živi u Barmoralu i tek povremeno s puno netrpeljivosti sluša uporne pozive i savjete svog premijera Blaira. Njen život je otmjen život dugovječnog i odgovornog vladara koji nastoji održati britanske vrijednosti i tradiciju, sačuvati monarhiju i obitelj. Subjektivno sasvim je uvjerena u svoje poslanje, poštuje svoje religijske i društvene obaveze. Svoju zakletvu kod krunjenja smatra osobnim kredom i obavezom. Nosi kostime pastelnih boja, nosi ozbiljne šešire, nekako ukočeno i otmjeno nosi torbicu (što li ima u njoj?). Djecu i građane pozdravlja s otmjene distance. Doista, nosi se kao kraljica. Okružuju je ljudi, savjetnici, posluga, lovočuvari, vozači koji su odani monarhiji, od nje žive. Njeni suradnici poštuju ceremonije i protokol, čak se i premijer uljudno naklanja povlačeći se unatrag. S njom se razgovara bez dizanja glasa, problemi se ne nazivaju pravim imenom.
Kraljica živi u svom svijetu. Za nju je sirotinja predmetom iskrenog sažaljenja, ali tu se ne može ništa napraviti i pomoći. Njena djeca jašu, slikaju se u smiješnim kiltovima, otvaraju izložbe, pobuđuju pažnju trivijalnih medija. Ona se ne bavi ekonomijom. Ona pazi na svoju odjeću, cipele i brošiće. Ima savjetnike koji znaju da njihov zadatak nije reći istinu, već produžiti iluziju. U njenom svijetu automobili se ne kvare, nema vanbračne djece, pića nemaju gorak okus. U njenom svijetu postoje snažne simpatije prema prirodi, životinjama, čistim potocima njenog velikog imanja. Nema simpatija prema rudarima koji gladuju, vozačima koji štrajkaju, samohranim majkama, seljacima. Otvara škole i staračke domove, bolnice, voli konjička natjecanja. Njen lik je na novčanicama. Sigurno je s tugom primijetila da se za njene vlade raspalo moćno carstvo. Njen život se u svemu tome nije mijenjao. Njeni stavovi su čvrsti, moral nepokolebljiv. Možda je taj položaj sjajne izolacije obrana od zastrašujućeg svijeta u kojem se politička moć za tren sruši. Povijest je groblje aristokracija. Izolacija od svijeta pomaže, kad radi o trivijalnim pitanja novca i ekonomskih mjera. Izolacija je još bolja kada se živi u svom svijetu odvojenom od prljavog naroda koji ne cijeni vladarevu žrtvu.
Nije dobro imati gripu. Ležiš kod kuće i gledaš televiziju: vijesti, dnevnike, novosti. Vidiš skupine loše odjevenih i uzbuđenih ljudi. Split, Osijek, Požega, Dubrovnik, Pula. Rade, a nemaju plaću. Još više ih vidiš na ulicama. Još uvijek se nose dijelovi nekadašnjih uniformi ZNG. Bez posla svakog dana ostaju stotine ljudi. Stoje kamioni i strojevi. Na natječaj za čistačicu javljaju se stotine ljudi, ljudi s fakultetom i radnim iskustvom. Najavljuje se privatizacija brodogradilišta, ali nitko se pri tome ne raduje, jer znaju ljudi da se time ne želi povećati posao i izvoz, nego ukinuti radna mjesta. Seljaci protestiraju. Učitelji se spremaju na prosvjed. Otac provaljuje u ljekarnu da uzme hranu za dijete, inženjer koji živi od skupljanja boca traži posao.
A Vlada? Od nje se očekuje tako puno. Previše i preko njenih objektivnih mogućnosti. Međutim, nemoguće je vladati suprotno osjećajima i željama ljudi. Ne radi se tu o izborima svake četiri godine, već svakodnevnom referendumu o povjerenju kojeg vlada polaže pred javnošću. Već godinu dana od nje se očekuju antirecesijske mjere a njih nema. Javnost zapravo i ne zna što bi trebalo činiti, zna da su vremena štednje i oskudice, očekuje i prihvatila bi i bolne rezove, ali ne ovakva nećkanja, proturječne savjete i problematične savjetnike. Javnost vidi, i osjeća, da stvaranje fondova kojima se potiče davanje kredita ide na ruku bankarima, a ne i sve većem krugu dužnika. Javnost zna da davanje novca građevinskim poduzetnicima povećava njihov profit i jamči sigurnost građevinskoj mafiji, a ne služi narodu koji bez posla ionako ne može računati na kredit. Svaka oštrija najava borbe protiv korupcije, smanjenja troškova lokalne samouprave, vremenom ispuni svoju psihološku svrhu. Korupcionaški skandali završe se šutljivim istragama, pitanja se prekinu kada postanu najzanimljivija: gdje je novac? Umjesto da vodi, najavljuje, daje primjer, predlaže i objašnjava, počinje se povlačiti u mir i tišinu. Zato postaje važno kakav (zgodan!) šeširić gospođa Kosor nosi u Moskvi, kakav broš kad bijesno odbija odgovore opoziciji, kakav je njen kostim, koja je težina ministara i njihova dugovječnost. I oporba je nekako umirena: svojim unutarnjim svađama, nedostatkom volje za ujedinjenje i suradnju, čekanjem kada će se gnjev prema vladi pretvoriti u izborni dobitak.
Ma kakva recesija. Ovo je prava kriza. Na ulicama su skupine odrpanih i uzbuđenih ljudi spremnih provaliti u parlamente i dvorove, traže izbore i slobodu, promjenu vlasti. Recesija je stanje u kojem se traži više novca, više kredita i posla, poneki ustupak. Kriza je situacija u kojoj se traži promjena vlasti, dostojanstvo i pravdu, ma što to značilo.
