11/27/2009 11:28
Već nekoliko godina među nama Anđelima postoji jedna pjesma koja je prava mješavina iskrenog nogometnog patriotizma i sarkazma:
Ma kakav Liverpool,
ma kakav Manchester,
ma kakav Arsenal,
ja volim HNL…
Ne bih se htio osvrtati na percepciju naše nogometne lige u široj, nenogometnoj javnosti, nego bih volio ispričati nekoliko zanimljivih detalja iz perspektive običnog navijača, koji je na hrvatskim stadionima svakog vikenda.
Nedavno je Wall Street Journal objavio jedno istraživanje (iz knjige «Soccernomics», Simona Kupera i Stefana Syzmanskog) po kojem su Hrvati prvaci svijeta u gledanju nogometa na televiziji. S druge strane, iz tjedna u tjedan gledam stadione koji mi djeluju sve prazniji i prazniji. Ako bolje promislite, to je vrlo zbunjujuće, znajući da su jedne od najčešćih osobina kojima se naš narod diči to da neizmjerno volimo nogomet i da volimo ono što je hrvatsko. Što je u toj jednadžbi samo deklarativno? Naš patriotizam ili ljubav prema nogometu?
Spustivši se na lokalnu razinu, nas Zagrebaše boli činjenica da je stadion u Kranjčevićevoj sve više pust. Statistika je bolna. Dok je u sezoni 2006/07. na stadionu prosječno bilo, ionako malo, 1.965 osoba, prošle sezone 2008/09 bilo je samo 1.000, što je najmanje u HNL-u. Manje čak i od Croatie iz Sesveta koji su na tom istom stadionu, kao privremeni domaćini, privukli prosječno 1.400 ljudi. Da li su tome uzrok loše igre, nedostatak klupskog marketinga, visoke cijene karata, mijenjanje dugogodišnjeg grba, nepostojanje jasno definiranog identiteta kluba ili nešto drugo, ostavljam za neke druge rasprave.
No, dobro. Mi, nogometni zanesenjaci, dočekali smo početak sezone i na polupraznim stadionima diljem Hrvatske bodrili svoj klub u porazima i pokojoj pobjedi. I dočekali početak prosinca i jedan, iz perspektive nogometnog navijača, ogroman nogometni vakuum. Točnije, 106 dana bez domaće nogometne lige. Ne znam jesmo li zemlja s najdužom stankom prvenstva, ali nam se definitivno čini da jesmo. I onda nas još zatekne vijest da ove godine neće biti ni Dvoranskog prvenstva, jedinog natjecanja u kojem je NK Zagreb bio najuspješniji klub (dva naslova Dvoranskog prvaka i jedno drugo mjesto) i jedine svijetle točke koja je zimi, usprkos svojim negativnim stranama, popularizirala hrvatski nogomet.
Prema vijestima iz UEFA-e izgleda da nas ovu zimu ne čeka nogomet, nego samo vijesti o korupciji, namještanju utakmica, mutnim igrama i mafiji u sportu. I kako onda popularizirati taj sport među širom populacijom? Kako dovesti mlade ljude na stadion? Kako dovesti do toga da ljudi na kavi pričaju o Erminu Zecu ili Besartu Abdurahimiju, a ne o kaznama UEFA-e i o Zdravku Mamiću? Realnost HNL-a je, objektivno gledajući, čemerna. Većinu ljudi ona uopće ne zanima. Ali zato znam da postoji grupa ljudi koja će pjevati, i iskreno vjerovati u stihove:
Ma kakav Liverpool,
ma kakav Manchester,
ma kakav Arsenal,
ja volim HNL…