Autor: Pero Kovačević 10/18/2011 11:52
U Hrvatskoj i Zagrebu je sve više lobista. Eto i Ivo Sanader se bavio lobiranjem pa završio u tamnici. Marinac, Polančec i mnogi drugi su se bavili ”lobiranjem”. Sve je više političara koji se bave lobiranjem. Budući je vrijeme izborne kampanje i stranke se bave lobiranjem. Pa, ajmo vidjeti što je to lobiranje?
Dakle, što je lobiranje? Brojne definicije lobiranja dostupne su na Internetu. Zasigurno, lobiranje znači jako puno kvalitetnih priprema, trajno prikupljanje vjerodostojnih informacija, njihovo pravovremeno plasiranje i onaj dodatni napor koji često nazivamo ”extra mile”. Lobirati znači uložiti u svoj rad podosta vremena i truda, lobiranje znači predanost, koncentraciju, etičnost i profesionalnost. Da li je lobist netko tko od svega gore navedenog ima samo osobni odnos s nekim dionicima, može ih nazvati telefonom i zatražiti neku (protu)uslugu koju će dobro naplatiti? Da li se to zove lobiranjem ili se to može i mora nazvati nekim drugim imenom?
Što je korupcija? Korupcija je svaki oblik zlouporabe pvlasti radi osobne ili skupne koristi, prisutna je u svim društvima, u privatnom ili javnom sektoru.
Što je mito? Mito je plaćanje fiksnog iznosa, postotka ugovora ili druge materijalne ili novčane vrijednosti dužnosniku ili djelatniku javne uprave koji je nadležan za sklapanje ugovora od strane države ili javne vlasti ili na bilo koji način ovlašten za raspodjelu beneficija pravnim i fizičkim osobama
”Lobiranje je časna profesija, a ja ću kao lobist raditi na nekim ugovorima”, izjavio je Davor Štern novinaru Večernjeg lista koji je 2008. godine popratio osnivanje Hrvatskog društva lobista (HDL). Kao cilj HDL-a navedeno je „promoviranje lobiranja, odnosno interesnog zastupanja, kao legalne i legitimne profesije“.
Enciklopedija Britannica definira lobiranje kao ”bilo koji pokušaj utjecaja pojedinaca ili privatnih interesnih skupina na odluke državne vlast ili javne vlasti”. Prema prihvaćenim standardima u Europi i SAD-u, radi se o plaćenim predstavnicima interesnih skupina koji pokušavaju nagovoriti zastupnike u parlamentu da usvoje zakonsku regulativu koja im ide na ruku. Na primjer (izmišljam), radi se o ljudima koje unajme domaće tvornice duhana i koji u kontaktu sa saborskim zastupnicima pokušavaju progurati manje porezno opterećenje na njihove cigarete ili minirati zakon o zabrani pušenja na javnim mjestima. Još konkretnije, zamislite da je Tvornica duhana Rovinj unajmila Miomira Žužula, Matu Granića ili Davora Šterrna da okrene nekoliko HDZ-ovaca protiv zakona o zabrani pušenja na javnim mjestima. To vam je lobiranje.
Gore navedeno je nekakav okvir unutar kojeg bi se lobiranje kao profesija odnosno djelatnost trebalo kretati. Nisu svi primjeri dramatični i sa lošim posljedicama po građane, ali ih ima. Također, u teoriji postoji lobiranje i za pozitivne stvari, npr. za jačanje ekološke regulative, ali mislim da je vrlo jasno tko u toj igri (npr. tvornica protiv ekološke udruge) može platiti politički utjecaj (lobiste) a tko ne može.
Mate Granić, prvi predsjednik Hrvatskog društva lobista, izjavio je ,svojevremeno, da su ”bez ozbiljnih konzultantskih i lobističkih tvrtki upitna ozbiljna strana ulaganja u Hrvatsku”. Ponovimo još jednom izjavu Davora Šterna, ”lobiranje je časna profesija, a ja ću kao lobist raditi na nekim ugovorima”. Što ove izjave imaju zajedničko? Za početak, ja iz njih ne čitam da bi se hrvatski lobisti angažirali u zakonodavnoj sferi vlasti, nego da bi se više orijentirali na izvršnu vlast (Vladu, gradove, javna poduzeća) odnosno na političku moć koja utječe na sklapanje poslova. Drugim riječima, strana firma će primjerice unajmiti Matu Granića , Davora Šterna ili nekog trećeg lobistu kako bi „radeći na nekim ugovorima“ nekad odnosno dojučer kod Ive Sanadera, danas kod Jadranke Kosor ili Milana Bandića pogurali ”ozbiljna strana ulaganja” ili će domaće firme anagažirati nekog petog lobistu koji će raditi na novim ugovorima o krajoobraznom uređenju, izgradnji nadstrešnica, kupnje poslovnog prostora, izgradnje skupih montažnih sanitarnih čvorova na okretištima tramvaja u Zagrebu. Nevjerojatno časno i nadasve u interesu ove zemlje i njenih građana.
Hrvatska nema propise o lobiranju,a kazneno zakonodavstvo poznaje i definira pojam korupcije i /ili mita.
Bit će ineresantno pratiti,koliko će naših vrlih lobista završiti u tamnici. Hoće li naši propisi o lobiranju, legalizirati radnje i postupanja koje danas smatramo kao korupciju i /ili mito??
Nemojte me krivo shvatit,međutim, smeta me da se domaći „lobisti” ni ne trude sakriti namjeru da budu posrednici između privatnih firmi i Vlade odnosno izvršne vlasti umjesto da barem hine interes za temelj lobističkog posla u svijetu – utjecaj na zakonodavno tijelo. U nekim državama bi se takva aktivnost odmah označila kao korupcija, jer privatne firme ne bi smjele utjecati na Vladu, grad Zagreb i javna poduzeća kako bi dobile poslove nego bi trebale utjecati na zakonodavca koji bi zakonskom regulativom stvorio uvjete rada koji odgovaraju toj firmi, ali isto tako i drugim firmama na tržištu koje se bave istom djelatnošću.
Upravo zbog ovoga sam, prije neki dan, na pitanje jednog našeg sugrađanina – što je lobiranje- odgovorio: ”lobiranje je najkraće rečeno legalizirana korupcija i /ili mito”.