Autor: Kostadinka Velkovska 10/26/2013 21:23
Stigla jesen dunjo moja, s radošću možemo pjevušiti i veseliti se prekrasnom jesenskom vremenu. Metereolozi kažu da nas ovako visoke temperature nisu obradovale već duuuugo godina. Zaista je vrijeme prekrasno, čini mi se da su i naši sugrađani raspoloženiji, više se smiju, kao da vide bolje sutra. Ulice pune šetača, doduše malo zbunjuje odjeća, jedni šetaju u majicama kratkih rukava i patikama, drugi u zimskim kaputima i čizmama, pa koje je to godišnje doba, pomislio bi netko? Sunce i toplina nas uvijek malo razvedri, neka bar to kad nas nema što drugo?
Osim lijepog vremena, ne znam ima li što pozitivno o čemu bih vam pisala. Kad otvorim novine, zgrozim se, kad pogledam programe na televiziji još se više zgrozim. Jedni osumnjičeni, drugi osuđeni, jedni se žale nema posla, drugi radi se, a nema plaće, štrajka se, svakodnevne saobraćajne nesreće sa smrtnim posljedicama, droga, mobing, buling, ćirilica, referendumi, loši sportski rezultati, izbornici, zamjene, promjene, neimaština. Bilo da otvorim politiku, sport, ekonomiju, kulturu, kao da svugdje čitam crnu kroniku. Na svakom polju neki crnjaci, ima li kod nas nešto bijelo, pozitivno?
Srećom da imamo dobrovoljne davatelje krvi, osvjetljavaju nam obraz. Kako je to predivno kad naši sugrađani godinama dobrovoljno daju krv, neki i po 150 do 200 puta. Nema humanije pomoći od spašavanja života, kao što kaže ravnateljica Zavoda za transfuziju u Zagrebu, doktorica Jukić, mnogi su životi spašeni zahvaljujući dobrim ljudima, nisu ni svjesni kako je to velika pomoć, humanost.
Zaključujem da smo mi dobar narod, imamo srca, bezuvjetno dajemo za druge i ponosni smo što smo takvi. Od srca se i ja zahvaljujem svim davateljima krvi, svaka im čast na dobroti.
Što to onda ne valja, dobri smo, radišni smo, imamo šume, plodnu zemlju, more? Zašto se sve više ljudi iz dana u dan hrani u pučkim kuhinjama, zašto imamo sve više beskučnika, zašto toliko nezadovoljstva u svim generacijama?
Studenti jedva spajaju kraj s krajem, učenike jedva roditelji školuju, oko cijene vrtića stalna borba – trebaju svi roditelji plaćati jednaku cijenu ili po dohodovnom cenzusu, starački domovi prepuni i godinama se čeka na slobodno mjesto, a cijena navodno opet skočila, trgovci u trgovačkim lancima puni pritužbi na prekovremene, rad nedjeljom, niske plaće, poduzetnici upozoravaju ne nemogućnost opstanka zbog previsokih poreza, mnogi i zatvaraju svoje obrte, obitelji nam se raspradaju, razvoda više nego ikad, pa se pitam što se to događa?
Nikad nije bilo toliko nezadovljstva među ljudima, u kafiću, na radnom mjestu, u ambulanti. Posvuda ista tema, kako ćemo preživjeti?
Dragi moji sugrađani, preživjet ćemo nekako, pa oduvijek znamo da nigdar ni bilo da ni nekak bilo, pa nekak bude i sad. Sve dođe i prođe, poslije kiše dolazi i sunce i obrnuto. Moramo biti strpljivi, naravno koliko možemo, a što nam drugo preostaje. Puno toga smo se već odrekli, na puno stvari koje su nam bile jako bitne u životu smo već davno zaboravili, i sami sebe tješimo da nas ne zanima nova garderoba, novi namještaj, novi štednjak, mikser, perilica za ovo i ono, ispada na kraju da bez puno stvari možemo ili moramo pa onda i možemo.
Mi odrasli još razumijemo i možemo bez svačega, no problemi su sa djecom kojima ni ne želimo reći da radimo i od plaće ne možemo ispuniti niti jednu želju djetetu. E. to je već problem, to boli, tu smo slabi i postajemo nervozni. Naša malo veća djeca studenti kad završe studij, šalju molbe na sto mjesta i ništa. Nema posla, nema stana, nema novaca, nema izlazaka, nema garderobe, nema ni cure ni za cugu, a ima diplomu. Skuplja, snalazi se nekako, kupi kartu i put pod noge u druge zemlje.
Tamo će naši mladi stručnjaci pokazati što znaju i za to biti plaćeni. Nije to lako, ali svi imaju isti cilj, osnovati obitelj, imati sredstava za prehraniti ih, stvoriti krov nad glavom i uvijek osjećati nostalgiju na svojom domovinom. Ah, što me to rastužilo.
Teško mi je to sve skupa palo na dušu pa sam malo i ja nostalgična, ali to je tako pa ne mogu to ne primjetiti. No, ne možemo reći, dragi moji sugrađani da smo mi koji živimo u Zagrebu zaboravljeni. Naši gradski oci itekako vide kakva je situacija, pa su socijalno osjetljivi koliko je to moguće u ovo recesijsko vrijeme. Studenti i učenici imaju subvencije u plaćanju prijevoza ZET-a, oni slabijeg imovinskog stanja imaju besplatni pokaz, imamo nekoliko pučkih kuhinja, imamo pekare koje po jeftinijoj cijeni u popodnevnim satima prodaju kruh, imamo mnogo udruga za bolesnu djecu, koje prema mogućnostima financira naš Grad i da ne nabrajam, jer sve ni ne znam. Na tome im hvala!
Dragi moji, budite strpljivi, izdržite sve nedaće, kako stariji mudri ljudi kažu, malo stisnite zube, nemre uvijek biti tako, treba se nadati boljem sutra. Nekad bolje, nekad lošije, samo nas nek zdravlje služi, pa što Bog da!
Voli vas vaša Kosta!
