Autor: Marija Pajić 10/13/2011 12:55
Drage pripadnice ljepšeg i nježnijeg spola,
moje drage žene i prijateljice,
ajmo za početak realno.
Koliko puta u životu ste zastale na trenutak, duboko udahnule i postavile ono ključno pitanje – Je li On uistinu taj? Jesam li ja njegova “bolja” polovica? Ne mislim pritom na svinjsku , a ni na teleću.
S tom mišlju dolazimo do onog ključnog djela, jesmo li mi srodne duše? Postoje li one uopće? Zašto ovo, zašto ono? Toliko pitanja, a tako malo odgovora.
Zato sam ja, zajedno s još otprilike 580 žena i 20 muškaraca , u društvu svoje ultra zabavne prijateljice koja također muku muči na ljubavnom planu , otišla na predavanje Brune Šimleše koje se jednom mjesečno održava u zagrebačkom kinu Europa.
Govoreći iz osobnog iskustva, toliko sam se naslušala o ljubavi i shvatila svoje greške, odlučila se promijeniti, no kao tipična štreberica teoriju sam razvalila, al štekam u praksi. I to žešće.
Prva, i ona najgora zabluda koju već tri godine pokušavam sprovesti u djelo je ona stara narodna – On će se promijeniti….Ne, nažalost neće, kao ni ja. Ukoliko težite tome da ga promijenite, Vaš odnos prestaje bit partnerski i postaje odnos učiteljice i učenika ili ono gore, doktora i pacijenta. A to zasigurno nitko ne želi. Čast iznimkama. Kroz godine uspjele smo se izboriti za kakav takav ravnopravan položaj i stalno ganjamo karijeru, radimo na sebi pa zašto ne bi i na njima, jel tako? Ne kažemo uzalud neki ulažu u nekretnine, a ja u sebe.
Opet teorija super, a ja u praksi nula jer i dalje iz ne znam kojeg razloga vjerujem da će se promijeniti , a ne pada mi na pamet da i ja učinim isto.
Drugo – ne znam tko je izmislio poslovicu “Što ne znaš, ne boli te” al da ga upoznam, gadno bi prošao. S obzirom na moje “control freak” sposobnosti, uvijek sve saznam i to me izluđuje. Naime, muškarci često zaborave da žena kad krene kopat’ stvari, napravi bolje istraživanje od FBI-a, CSI-a i MUP-a zajedno! Ali opet i tu sam svjesna, ako mi sve kaže- problem, ako mi ne kaže – opet problem. Znači, sranje kako god okreneš.
Treće, ono što muči sve ljude na ovom svijetu, no rijetki su oni koji imaju snage priznati! Jeste li čuli za ljubomoru i posesivnost? A-ha! Da čujem, tko je na sav glas priznao da je takav! Nije da se hvalim, al ja bar priznam, s nadom da mi se pola oprosti. Nekako si to objasnim uvijek s igračkama- zašto bi se drugi igrali s mojom igračkom kad je ona samo moja- no i to objašnjenje je apsolutno nenormalno.
Problem nas žena je taj da kad smo u vezi, sve drugo postaje nebitno. Ne mislim sad tu na to da Vi direktno zapostavljate prijatelje, roditelje i kućne ljubimce, al opet gledam po sebi i svojim dragim prijateljicama. Sjećam se onih dana kada smo bezbrižno lutale zagrebačkim ulicama, zabavljale se kao da ne postoji sutra, a sada ne prođe izlazak da nečiji dečko se “slučajno” ne pojavi, ne pošalje poruku ili u naj(gorem) slučaju nazove. I tako malo-pomalo- u dva ujutro, raspad sistema. Ne mislim sad na to da se mi ne zabavljamo, nama je jednako dobro no toliko smo se dale u te veze da smatramo kako ništa drugo nije važnije od Njega. Zašto bi hodala vani po prljavim klubovima kad možemo s njim doma zurit u jednu točku. Ispravite me ako griješim.
Rijetki su oni koji mogu oprostiti prevaru a isto tako rijetki su oni koji se rastanu i opet požele brak. Zašto bi brak trebao biti asocijacija za mrak? Ni ja ne kužim. Znači li to kad potpišeš taj papir da nestaje sav trud i ulaganje u ljubav? Znači li to da si postigao životni vrhunac i više nema dalje? Nemam pojma. Ja i dalje vjerujem da je to uistinu predivna institucija koju u životu treba iskusiti samo jednom i zato ne srljam. Većina žena si uvijek misli – mogu li ja bolje? Ili zašto bih tražila drugdje kad sam u njemu našla sve i slično- no, opet je li ljubav dovoljna u ovom slučaju? U životu svi težimo nekom uspjehu, zar ne? Ja. npr, imam želju postat direktor svemira, završiti na Forbesovoj listi i plivat po Maldivima s dupinima i možda to nekom zvuči apsolutno nerealno, ja ne dam da se taj moj san sruši jer opet, ne čini li nas čovjekom vjera u bolje sutra, vjera u ono što zaista jesmo?
Ruku na srce, kad ste zadnju put skinuli masku i pokazali svoje pravo lice? Trošimo energiju uzalud, na ljude koji nam nisu ni bitni, na poslove koji nas ne ispunjavaju. Rodimo se da bi se zaposlile, udale i rodile djecu.
Ja to odbijam. Moj život je moj život, iako nije najsretniji i nosim svoj križ na leđima ( op.a sigurno sam nešto u prošlom životu zeznula) , vjerujem u nešto što zapravo ne znam ni objasnit riječima, al probajte zamisliti nešto najnaj i razmislite kad ste zadnji put bili uistinu sretni, al baš ono istinski sretni.
I je li On tada bio pored Vas?