Autor:: Kostadinka Velkovska 12/31/2010 10:23
Ne može se reći da je 2010. godina u našem Zagrebu i u državi bila ne daj Bože dosadna. Bila je ispunjena brigom o čovjeku, raznoraznim manifestacijama koje su nas razgalile i učinile nas boljim.
Godina je bila dinamična, puna nepredviđenih iznenađenja i poprilično euforična, a nadasve siromašna. Postali smo arheolozi koji kopaju po ormarima izvlačeći odjeću koja dugo nije nošena jer za novu se nema novaca. Budući da je sada retro stil u modi, sretni smo jer nitko zapravo ni ne zamjećuje da odijevamo staru odjeći. Mi smo uvijek IN!
U kućnim budžetima i bez ikakvog proračuna postali smo pravi financijski stručnjaci. Nemojte pitati kako su neki uspjeli platiti režije, kredite, vrtiće, hranu, fakultete, škole, dodatne aktivnosti – neki svoji umijećem, a neki ipak novcima. Ljudi moji, s novcima se ne može sve kupiti, ali se može kupiti puno toga. Imajte na umu da oni koji imaju novaca i nisu baš uvijek sretni. Mene brinu oni drugi, a to su siromašni i nesretni građani. Svi Zagrepčani hodaju po šoping centrima jer ne moraju plaćati ulaznice, besplatno se griju, a ne kupuju ništa jer im je to trenutačno najjeftinija zabava.
Politička scena je bila toliko napeta da smo zbog nje zaboravili i na vlastite probleme. Lijepo je bilo vidjeti da ni političarima nije lako. Baš mi ih je žao!
Kako bi bilo da se probudimo 01.01.2011. godine nakon nekog idealnog sna u kojem smo sretno i bezbrižno živjeli i shvatimo kako su pojeftinili mlijeko, namirnice, plin, struja, voda, telefon, gorivo, dječje pelene, a kruh je skoro besplatan i da napokon imamo priliku za štednju, a tekući računi nisu nam više u minusu. Tada bi nestale sve naše noćne more i imali bi dovoljno novaca za preživjeti. Zamislite grad prepun nasmijanih građana koji ushićeno, sretno i ponosno šeću zagrebačkim ulicama, umirovljenike koji bezbrižno kupuju
na zagrebačkim tržnicama i pri tome ne pitaju za cijenu, grad sa najviše novorođene djece u kojem roditelje ne brinu cijene vrtića i školarina, grad bez nezaposlenih u kojem su svi adekvatno plaćeni za svoj rad. To je san svih naših zagrebačkih snova!
Bojim se da će se nakon ispraćaja stare godine i dočeka nove godine naš san pretvoriti u tmurnu, mračnu, monstruoznu, jadnu i pasivnu stvarnost. Hoćemo li uopće imati snage, želje i volje pobuniti se protiv svega lošega što se može dogoditi? Vjerujem da smo mi tako dobro istrenirani, uigrani, snalažljivi i da ćemo preživjeti sve nedaće koje će nas zadesiti. Mi smo debelokošci naučeni trpjeti i šutjeti, a šutnja je zlato!
Svim dragim čitateljima, mojim obožavateljima, a posebno onima koji to nisu, želim sretnu, uspješnu i zdravu Novu 2011. godinu!
