4/21/2016 16:33
Kršćanstvo bi trebalo biti vjera koja sobom nosi mir, suradnju, povjerenje. Ono je nositelj trajnih, neosporivih vrijednosti. Kršćanstvo ipak nije tako jednostavno. Ono je od početka i izvor sporova, sukoba, točka spoticanja osoba, društava i civilizacija. Kao takvo kršćanstvo je definirao i sam Isus rekavši: „Ne mislite da sam došao mir donijeti na zemlju. Ne, nisam došao donijeti mir, nego mač.“ (Mt, 10, 34).
Jedna od točaka sporenja u kršćanstvu i s kršćanstvom je štovanje svetaca, a posebno njihovih zemnih ostataka. Od same zore ove vjere vjernici posebno poštovanje iskazuju grobovima uglednih pripadnika zajednice, a posebno ostacima tijela onih kršćana koji su obranu svojih vjerskih uvjerenja platili životima. Vrlo važne dokaze tog ranog kulta tjelesnih ostataka kršćanskih svetaca nalazimo upravo na području današnje Hrvatske, točnije među ostacima kasnoantičke Salone pokraj Splita. Prema tome iskazivanje počasti ostacima kršćanskih svetaca na našim područjima nije nikakva novost.
Usprkos drevnosti ovakve vjerske prakse ona često izaziva nelagodu i među samim kršćanima. Kod štovanja materijalnih ostataka svetaca, relikvija tanka je granica između izražavanja poštovanja djelu kršćanskog uzora koju ovi predstavljaju i magije koja u njima vidi čarobno, materijalno sredstvo koje sa sobom rješava sve ljudske probleme od bolesti do financijskih poteškoća. Taj problem je prisutan i danas, o čemu svjedoče medijske sporenja vezana za štovanje neraspadnutog tijela sv. Leopolda Bogdana Mandića koje je ovih dana u Zagreb došlo iz svetišta sveca u Padovi i koje privlači tisuće vjernika.
Uz one ushićene prisutnošću materijalnih ostataka sv. Leopolda Mandića mnogi u izrazima poštovanja prema tijelu ovoga sveca vide dokaz onih najgorih teza o katoličkoj crkvi kao izvoru najprimitivnijeg praznovjerja. Neki govore o tome da katolička crkva, ni više ni manje, nego potiče „nekrofiliju“.
Što zapravo predstavlja dovoženje tijela davno umrlog kapucina u Hrvatsku? Poticanje kulta sv. Leopolda Mandića u Hrvatskoj od strane pape Franje ima uz vjernička i važna društvena pa i politička obilježja. Takvu ulogu relikvije svetaca imaju još od davnina. Kada tako primjerice u IX. stoljeću Bizant obnavlja svoju vlast nad gradovima Dalmacije bizantski carevi u njih šalju i zemne ostatke kršćanskih svetaca. Oni su zalog ne samo obnove političke nego i duhovne i kulturne povezanosti. Slične su postupali i ostali srednjovjekovni vladari.
Pa kakva je društvena, pa čak i politička poruka „posjeta“ tijela malenog kapucina iz Herceg Novog? Tu se treba vratiti na razloge za proglašenje Leopolda Bogdana Mandića prvo blaženikom, a onda svecem. Uz to što je bio vrstan ispovjednik ovaj je svetac svojom životnom misijom smatrao rad na približavanju katolika i pravoslavnih i to posebno na ovim našim područjima. Kada su se 1976. susreli papa Pavao VI. i carigradski patrijarh Atenagora u tom su susretu mnogi vidjeli ostvarenje životnog sna sveca iz Herceg Novog pa i rezultat njegovog svetačkog zagovora s one strane groba. Tako se sv. Leopold Mandić vrlo često na slikama prikazuje zajedno sa spomenutim papom i carigradskim patrijarhom. Susret pape Franje s moskovskim patrijarhom na Kubi može se shvatiti i kao rezultat nadnaravnog „djelovanja“ našeg sveca i u dvadeset i prvom stoljeću.
U doba socijalizma prvo blaženi pa onda sveti Leopold Mandić bio je prihvatljiv i komunističkim vlastima. Njegovo zalaganje za slogu katolika i pravoslavnih moglo je poslužiti za svečevo predstavljanje kao zaštitnika „bratstva i jedinstva“. Poslije raspada Jugoslavije kult ovog sveca među Hrvatima slabi. Nikome ne treba svetac „jugoslavenčina“. Njegovo se djelovanje na jedinstvu katolika i pravoslavnih gura u drugi plan, a prvenstveno se naglašava Leopoldova uloga vrsnog ispovjednika.
Neraspadnuto tijelo sv. Leopolda Mandića nije prirodni kuriozitet, cirkuska atrakcija. Ostaci skromnog kapucina su poruka Zagrebu, Hrvatskoj i Hrvatima. Oni su poruka ljubavi, snošljivosti i to prvenstveno prema pravoslavcima i to u prvom redu Srbima. Dok je blaženi kardinal Stepinac izvor spora između katolika i pravoslavnih, Hrvata i Srba kapucin iz Boke je ono nešto što ih povezuje. Sveti Leopold poručuje – volite svoju pravoslavnu braću. Iskažite poštovanje ovom svecu ne toliko molitvom koliko promjenom odnosa prema susjedu Srbinu, odlukom da na svadbama neću više pjevati „Evo zore, evo dana“, da ću poučiti sina kako pravoslavci nisu „agresori“ nego braća s kojima nas puno više toga povezuje nego dijeli.
To je poruka dovoženja tijela sv. Leopolda Mandića u Zagreb i Hrvatsku. Koliko će od tisuća onih koji su prošli pokraj svečevog tijela tu poruku čuti? Što pak reći o vrlim „ljevičarima“ koji vezano uz zemne ostatke sv. Leopolda Mandića trabunjaju o „nekrofiliji“? Oni samo pokazuju visoku razinu zatucanosti i neobrazovanja protiv kojih se navodno bore.
Dolazak tijela sv. Leopolda Bogdana Mandića je najbolja stvar koja se mogla dogoditi u zemlji poplavljenom predrasudama i mržnjom.
