Autor: 6/3/2010 14:41
– Joško je bio poseban, ležeran i nevjerojatno duhovit. Mi smo skupa bili u ratnom Sisku još 1991. godine. Ja sam tada bio šef dopisništva, a Joško je bio reporter. Oko nas su padale granate, svako malo je gorjela rafinerija, non stop su dovozili mrtve u bolnicu. Bilo je to užasno teško stanje, no mi smo se trudili preživjeti to kako smo znali. Naravno, nekad smo se znali i napiti ne bi li to sve nekako uspjeli izdržati. Baš za jedan takav dan me veže jedna smiješna anegdota. Joško se napio i u Zagreb faksom poslao sve tekstove koje smo mi u Sisku napisali. To je bilo toliko tekstova da je HRT ostao bez papira – prisjetio se Latin svoga kolege i prijatelja Joška.
Dodao je da iz tih vremena, unatoč velikoj tragediji koja se oko njih događala, ima i bezbroj lijepih uspomena na velikog šaljivdžiju Martinovića.
– Često smo se znali i mi maskirati poput vojske i glupirati se u hotelu u kojemu smo bili smješteni nakon što bi obavili svoje poslove. Nerijetko smo pod kišom granata tražili restoran gdje bismo nešto pojeli i sjećam se da nam je u to vrijeme često na meniju bio tartarski biftek. S Joškom je uvijek bilo zabavno jer je bio neopisivo duhovit. Sjećam se, u to je vrijeme s nama radila jedna kolegica, koju neću imenovati, a koja je imala problema započeti tekst. Kad bi joj netko napisao prvu rečenicu ili dvije, dalje bi sve mogla. No, taj joj je početak teksta uvijek zadavao probleme pa je Jošku plaćala pivo kako bi joj smislio početak. Njegova dobrota ponekad nije imala granica – zaključio je Latin.
Na pitanje koliko je preranim odlaskom Joška Martinovića izgubilo hrvatsko novinarstvo, Latin objašnjava kako je tip novinarstva kakvim se bavio Martinović odavno počeo odumirati.
– Joško je volio reportaže o ljudima, a ne o događajima. Uvijek je radio takve priče i uvijek je dobivao zadatke u kojima se baš to tražilo. Po tome je bio neobičan i poseban, po tome što je svaka njegova priča bila topla ljudska priča. Njegova smrt je ujedno i smrt te ljudske priče koja, doduše, u hrvatskom novinarstvu i ne postoji već dugo – zaključio je Denis Latin.
Cijenjen i kod gledatelja i kod struke
Podsjetimo, Joško Martinović preminuo je nakon duge i teške bolesti u 47. godini. Karijeru je započeo još krajem osamdesetih na tadašnjoj Televiziji Zagreb, a od 1991. do 1992. godine bio je ratni reporter te kasnije i prvi novinar koji je ušao u oslobođeni Knin.
Bio je autor i voditelj brojnih emisija, poput Žive istine, Globalnog sijela, Zlatne ribice, Obiteljskog zabavnika, a svojedobno je radio i kao novinar nekada vrlo popularne Latinice. ‘ Zlatno pero’, Hrvatskog novinarskog društva, dobio je 1991. godine, a četiri godine kasnije uručena mu je godišnja nagrada HRT-a.
Tri godine poslije, odnosno 1997. godine ponovno ga nagrađuje HND i to nagradom ‘Marija Jurić Zagorka’ a 2003. godine dobitnik je međunarodnog priznanja ‘ Prix Circom’ za reportažu u kategoriji prekograničnih priča.
U intervjuima je nerijetko isticao kako se zanimljive stvari događaju svima, ali ih netko primijeti, a netko ne, a da do njega zanimljivi ljudi i njihove priče uvijek nađu put. Vrlo je često isticao i ljubav prema gradu Zagrebu, u kojemu se rodio i odrastao, i koji je za Martinovića bio jedino mjesto na svijetu u kojemu je htio živjeti.
– Ljudi ne smiju misliti da je vani sve bolje. Obišao sam pola svijeta i zaključio da nigdje ne bih želio živjeti, osim tu. Sve europske metropole imaju slične ili veće probleme s parkiranjem, odlaganjem otpada, gradnjom. Zagrebu ne treba puno pa da možemo reći: evo, sve štima – rekao je Martinović u jednom intervjuu.
