4/29/2011 10:51
Kroz dugu povijest čovječanstva građaninom se po definiciji smatrala osoba koja je pripadala jednom krugu, mjestu gdje je živjela, a uživala je prava te sredine bez obzira na klasnu, rasnu, spolnu ili nacionalnu razliku.
Zamislio sam se kad sam na Jelačić placu vidio jednog mladog prosvjednika koji je na svojem transparentu napisao ”Ja sam građanin, a ne podanik!”.
Što se tiče prava čovjeka i njegovog ostvarenja povijesno je uvjetovano faktičnim položajem građana u državi tj. kako se štiti individualno pravo čovjeka pred državnim vlastima. Razvojem različitih zanata pa naravno i slabljenju crkve, počeli su se stvarati gradovi koji su štitili radno ovisno stanovništvo, tako da su se okolna sela pripajala zaštićenim područjima unutar zidina.
Engleska je odigrala jednu od najvećih uloga u povijesti kada je aktom Magna Charta (1215.) ograničila apsolutnu vlast vladara te raznim drugim aktima, kao npr. Bill of Rights (1689.) te osigurala građanska prava, ali naravno još uvijek uz znatnu korist povlaštenim slojevima.
U Zagrebu je građansko društvo, nasuprot crkvenom plemstvu, zakonski dobilo povlastice poznatom Zlatnom bulom Bele IV. To su povijesni primjeri koje u uvodu moram napisati, jer se o građanima-Purgerima govori često s mržnjom i nerazumijevanjem. Godine 1966. trinaestorica istaknutih znanstvenih i javnih radnika, među kojima je bio Linus Pauling, Bertrand Russel, kao i naš poznati filozof i akademik Ivan Supek, osnovali su pokret pod nazivom ”građanin svijeta”.
Ti veliki ljudi pokušavaju i danas osigurati ravnopravni položaj i to posebno od svih nedaća današnjeg svijeta, gladi, nuklearne katastrofe te preferiraju svjetsku super nacionalnu zajednicu. Prema tome, uz pojam građanski isprepliću se razne filozofske misli, ali osnova je da je vrlo teško postati pravi građanin jer se na to nadovezuju različita prava i obaveze.
U tom kontekstu postoje različite koncepcije o građanskoj ili civilnoj smrti, ali i pravo na dostojanstvenu smrt (eutanaziju itd.). Najsuvremenije zemlje svijeta ne liječe starije osobe sa skupim lijekovima te ih u bolnicama ili staračkim domovima prepuštaju smrti. Sve su to regulirali zakonom pod nazivom ”distanzija”. To su uglavnom umirovljenici relativno visoke životne dobe koji su opterećenje za društvo. S druge strane u našim seoskim sredinama to tako nije, iako mnogi kažu da je lako izvući čovjeka iz sela, ali selo nikada ne izađe iz njega.
Zagreb je tipičan primjer takvog grada koji se širi i koji više nije jedinstvena sredina, već živi po kvartovima, što je osobina svih velegradova. Tako je npr. Dugo Selo dobilo status grada pa postaje Grad Dugo Selo, isto tako je i sa Zaprešićem te Turopoljem koji postaje Velika Gorica. Građani Zagreba žive odvojeno od svoje urbane jezgre, tako da je Zagreb podijeljen na razne kvartove (Trešnjevku, Črnomerec, Vrapče, Novi Zagreb, Dubravu itd.)
Svaki od tih kvartova ima svoju kvartovsku kulturu u kojima se odgaja određeni mentalitet ljudi nezavisan od pravih Purgera. U nekim kvartovima žive kvartovske bande koje obično slušaju turbofolk, a neki čak nemaju ni Domovnicu, a kamoli zagrebačku zavičajnicu. Interesantno je napomenuti da se u nekim od tih kvartova još i danas drže kokoši i svinje, a Gradska skupština je donijela jedan propis da se svi psi koji se šeću po javnim površinama moraju držati na uzici, dok naprotiv ako ideš u grad sa svinjom ili kravom ne trebaš imati uzicu. Kočija i konja već odavno nema u Zagrebu. Kočija se ne srami jedan Beč, a i drugi veći gradovi, a gotovo svaki velegrad na svijetu ima poseban odjel konjičke policije koja održava red i mir.
U Zagrebu je najvažnije unakaziti javni prostor, porušiti drveća jer to onda neke najmanje podsjeća na njihov zavičaj. No ipak, u Zagrebu su ostale neke ruralne tradicije kao što je jedna od svijetlih primjera planinarska staza koja kreće iz Dubravkinog puta sve do Sljemena. Svi ratovi na ovom području, i to uglavnom obrambeni, koristili su seljaštvo za obranu domovine, obećavši im poslije rata brda i doline. Komunisti su im npr. oduzeli zemlju, bogatije proglasili kulacima, a otetu zemlju su pretvorili u seljačke zadruge.
Sjećam se kako su iz zagorskog seljaka htjeli napraviti proletera, tako da je vlak ”Zagorec” već bio neka vrsta legende koji je na posao odvodi ruralno stanovništvo u grad Zagreb. Radilo se obično o stočnim vagonima koji su bili toliko natrpani i jako smrdjeli da su nesretni Zagorci kao grozdovi visjeli na krovu vagona. Tako je Zagreb postao sve veći i veći, gradila su se nova naselja, a građevinska mafija je trljala prste zajedno s bankama, stvorivši novo dužničko ropstvo.
Ova se vlast u Domovinskom ratu također oslanjala na ruralno stanovništvo, a kako su propale tvornice, tim borcima nije preostalo ništa drugo nego da se vrate natrag u porušena sela, ili pak da nasilno dođu grad, kako bi stvorili svoju novu egzistenciju. Njihov je životni put jadan, preko tjedna spavaju u podstanarskim sobicama, a u subotu i nedjelju ponovno kreću na vlak kako bi pokušali osposobiti svoje porušeno selo. Sve su mi ove priče poznate jer stanujem blizu Glavnog kolodvora.
Kada su uveli nagibne vlakove Zagorci su bili najsretniji, nisu više trebali pjevati da ”im bu cug pobegele”, ali su s velikim strahom sjedali u vlak koji se nagibao bojeći se ”da bu se prelejali kak ti flaša” od vina koje su popili tijekom vikenda. Divna su to bila vremena kada je pred Esplanadom stao austrougarski vlak zvan ”Orijent-express”. Tadašnje ”frajlice” su se vozile u Istanbul u nadi da će doživjeti 1001 noć, a sadašnje to
gledaju samo na televiziji. Na placu u Zaprešiću u kafiću ”Suza” jedna pijana Zagorka mi je rekla: ”Aj diname nebuš prvi…”. Zabunila se jer je Dinamo postao prvak države, a to je zato jer smo mi Zagorci
uvijek bili dobri sa Hrvatima.
Sve je to dovelo do toga da je Zagreb postao velegrad sa svojim specifičnim životom, tri savezna nogometna kluba, velesajmom koji se raspada, grafitima i mladim ljudima koji nemaju gotovo nikakvu perspektivu. Promatrao sam ljude koji su bili u Hrvatskom narodnom kazalištu na proslavi 100 godina postojanja GNK Dinama. Naravno da se drugi dan uopće nije komentiralo kakva je bila proslava, nego tko nije bio pozvan na takvu proslavu. Ipak ću završiti optimistično te se pridružiti onima koji kažu: ”Ako želite da vam se život osmjehuje priložite mu svoje dobro raspoloženje jer vam drugo ništa ne preostaje”.
