Kumica Ana: Gledaju me kao građanku drugog reda

Autor:: Tanja Molvarec 10/6/2010 8:56

Odlučne i uporne kumice nedavnim su se mirnim prosvjedom izborile za svoja prava, te nastavile neometano prodavati svoje proizvode, jer većini život o tome ovisi. Među tim hrabrim ženama bila je i 52-godišnja Ana Šćetarić iz Majurca pokraj Križevaca, koja već 34 godine prodaje sir i vrhnje. Svoju je priču podijelila i s nama, a sve je započelo dok je bila 18-godišnja udana djevojka.

– Tada je bilo puno teže. Nismo kao danas imali kombi koji bi nas vozio na tržnicu već smo morali pješke. Svekrva mi je znala reći: ”Pa mlada si, možeš ti to”. A ja natovarena robom,  krenula vlakom pa tramvajem pa pješice. Nije bilo važno je li vani hladno ili kiša. A ponekad su mi se znale noge smrznuti od stajanja kada sam prodavala proizvode. Trpila sam jer znala sam da mi je to posao i kao što vi svaki dan odlazite na radno mjesto tako i ja – počela je svoju priču Ana, koja sa suprugom na imanju brine o devet krava, guskama i kokošima.

Meni su moje krave moj ured i nek si gospoda iz EU to utuve u glavu

Život im nije bio lak, posebice jer je uz rad trebalo postaviti tri kćeri na noge.

– Bilo je tu puno muke i odricanja ali uspjeli smo u svom naumu. Evo, jedna kćer se udala, a druge dvije studiraju. Nažalost, njih ne zanima prerada mliječnih proizvoda, iako su živjele s tim i pomagale su koliko su mogle. Vjerojatno je to zato jer su vidjele kako mi živimo. Ovo je posao bez radnog vremena, bez godišnjih odmora. Ne sjećam se kada smo zadnji put kao obitelj bili negdje zajedno. Bolesna sam, a nisam stigla ni u toplice. To je ono što gospoda iz Europske unije ne razumiju, a to je da su meni krave moj ured. Brinem se o njima, pazim ih kada su bolesne, bdijem nad njima kada tele treba doći na svijet. One su moj život, moje radno mjesto. Kada mi jedna krava ugine, ja gubim deset tisuća kuna – objasnila je Ana, te dodala da njen dan kada prodaje sir i vrhnje počinje u pola tri ujutro.

Sve prozivode prodam i zato mi vitrine ne trebaju

– Do pola 4 slažemo proizvode. Nakon toga nas kombi doveze na tržnicu, popijemo kavicu, malo si pospominamo i na posao. Ostajem tu obično do dva i uglavnom sve proizvode prodam i baš zato te vitrine nisu potrebne. Ako slučajno nešto i ostane, spustim cijenu pa kupe i neke mušterije koje nisu stalne. Da su nam zabranili prodaju ne znam što bih jer krava ne pita kada mora dati mlijeko. Nije ona stroj pa da se može zaustaviti na dva, tri mjeseca – priča Ana dok stavlja sir u vrećicu jednoj stalnoj mušteriji.

Iako je mogla nesmetano prodavati proizvode, primjetilo se da kupaca ima manje jer su mislili da će prodaja biti zabranjena. Požalila nam se da je mnogi smatraju građaninom drugog reda.

– Znali su reći: ”Ma što vi seljačine znate”. A nisu nikada došli i vidjeli kako mi živimo s penzijom od 600 kuna. Kada ovdje ne prodajem, onda sam od 6 ujutro na nogama. Što u štali, što u polju. Pošteno zarađujem za život kao i svi drugi. Ovo je posao 24-satnog radnog vremena. Ja ga volim i ne žalim se, ali mnogi ne shvaćaju kakav je to život i kakva su to odricanja – kazala je Ana, kojoj je najveća nagrada za njezin trud osmijeh zadovoljnih kupaca.

A njih ima dosta. Pogotovo stalnih mušterija kojima, čim ih vidi, Ana zna što i koliko treba dati.

Od poljoprivrede se može pristojno živjeti

– Ne moraju oni ništa reći. To je posebna veza. Toliko dugo kupuju da znam po što su došli.  I iznova se vraćaju što dovoljno govori o mojim proizvodima – sa smiješkom priča Ana.

Na upit može li se od poljoprivrede pristojno živjeti, odgovara da može, iako nam nije odgovorila na upit koliko zaradi prodajući sir i vrhnje.

– Sve ovisi i o danu i o željama kupaca. Subote su jači dani kada kupuju, utorkom neznatno slabije. Ali mi preživljavamo ipak nekako. Snađemo se uvijek – odgovorila nam je.

Za vrijeme razgovora već se počeo stvarati i red nestrpljivih obožavatelja njenog sira i vrhnja pa smo odlučili samo stisnuti ruku ovoj izdržljivoj ženi i zaželjeti joj sve najbolje. I ona kao i njene kolegice mogu biti ponosne jer su se izborile za svoja prava. Možda ni Anu od sada više nitko neće gledati kao građanku drugog reda.