U tjednoj kolumni na zagrebačkom gradskom portalu „Zagrebancija“ često zavirim i u prošla vremena. Ponekad je to poticaj ljudima moje generacije da se i sami prisjete vlastitih zgoda iz mlađih dana. Svima nam je zajedničko to da prošla vremena „Novog vala“ smatramo nostalgičnima. Prošlost je uvijek nostalgična. Već sam pisao o tome da su i naši stari uvijek govorili kako je prije bilo bolje. Je li doista prije bilo bolje? Bilo je isto, samo smo se mi u međuvremenu promijenili.
Početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća, u vrijeme velike krize u kojoj je nedostajalo svega – od čokolade do benzina, nije baš bilo romantično. Vozačku dozvolu dobio sam u listopadu 1984. godine, u jeku velike nestašice goriva. Za kupnju benzina čekalo se satima. Red na benzinskoj pumpi na kojoj sam kupovao benzin, protezao se oko cijelih Gajnica. Vidiš pumpu, a moraš čekajući u vijugavom redu napraviti krug od 2 kilometra da se opet vratiš do nje i uspiješ kupiti gorivo. U toj situaciji ubrzo su se neki ljudi snašli i počeli dilati s benzinom, ali i kavom, šećerom i svim drugim nedostajućim potrepštinama. Crno tržište je cvalo. Današnji klinci nemaju pojma što je to vožnja na parne i neparne dane. Mi smo u obitelji imali dva automobila i to, sasvim slučajno, jedan s parnim tablicama, a drugi s neparnim, pa smo se smjeli voziti svaki dan, ali s drugim vozilom.
Preprodavača je bilo i u drugim profesijama. Pero je karijeru počeo s preprodajom kino karata ispred tadašnjeg kina Balkan u Varšavskoj ulici (danas kino Europa). Kupio bi po dvadesetak karata i onda ih preprodavao kad su sva sjedala za kino projekciju u legalnoj prodaji bila rasprodana. Naravno, malo skuplje od redovne cijene. Službeni prodavači karata na kino-blagajnama nisu baš rado prodavali karte švercerima, ali Pero je bio gradska ikona. Peri bi uvijek prodali karte. Kad je taj biznis propao, eto Pere ispred Zagrebačke banke na Trgu Republike. „Devize, devize“, mrmljao je potiho svakom prolazniku koji bi se uputio prema ulazu u banku, pritom pazeći da odnekud ne naiđe milicajac. Peru nisam vidio dugo godina i tko zna kuda ga je iz Zagreba odveo životni put. Nedavno sam ga sreo. Izbrazdana lica „žica“ me koju kunu za cigaru (zapravo se radi o cigareti). Ne pušim, pa mu ne mogu izaći u susret. Pitam ga što radi. „Ah, nije ovo vrijeme za nas umjetnike“, odgovori mi i bez pozdrava ode u potragu za besplatnom „cigarom“. Izgledom je stariji bar deset godina više nego što zapravo ima. Zagrebački asfalt nije prema njemu uvijek bio milostiv. I dok ga gubim iz vida, prisjećam se naše stare pjesme o Pepeku i Parizu. Pepek je bio zagrebački boem koji je odselio u Pariz, ali se na kraju ipak vratio u Zagreb. „Cijeli Pariz za Pepeka pita, jer danima već se gradom ne skita, u krčmama svim su cehovi mali, jer Pepek fali. On je boem, ali prepun je šarma, tek hvata ga bijes kad god mu je daleko Nova Ves. Cijeli Pariz za Pepeka pita, al’ Pepek se sad po Zagrebu skita“, pjevao je Joža Burić koji je ovjekovječen i u legendarnom filmu „Tko pjeva, zlo ne misli“.
Pepek iz pjesme i onaj stvarni Pepek po imenu Pero likovi su kakvi su davali poseban štih Zagrebu koji je uvijek imao pretenziju biti metropolom, ali mu to baš i nije uspijevalo.
Na šaljivi način, jedan se susjedni glavni grad proglasio metropolom kad je dobio davitelja – ubojicu ljudi koji ne vole „krempite i karanfile“. Mi smo u Zagrebu pak imali fantoma na biciklu kojeg je konobarica Katica opalila flašom po glavi, a lokalni pijanac kojeg su svi znali baš pod nadimkom Flaša, nije ni znao da je on Fantom. Ovo su događaji iz filma „Davitelj protiv davitelja“ i naše svevremenske serije „Smogovci“.
Upravo tako, skroz bezazleno, izgledalo je vrijeme naših huncutarija. Mi smo pravi kriminal vidjeli samo u vesternima koji su povremeno prikazivani na jednom od dva dostupna televizijska kanala, u crno-bijeloj tehnici. Tek su rijetki imali „kolorce“.
Tramvajsko švercanje u to vrijeme imalo je sasvim drugačije značenje. Tramvaji (poznati još i po imenima trambulini, treske ili trajvani) imali su na frekventnijim linijama i po tri vagona. Uz vozača tramvaja, vozile su se i kondukterke i kondukteri. Vozači su u pravilu bili muškarci, a konduktersku dužnost su obavljale većinom žene. Njihov posao je bio otvaranje i zatvaranje vrata i u tu svrhu su postojala 3 okrugla crna gumba, po jedan za svaka vrata. Ulazak je bio obavezno samo na stražnja vrata, pored kojih je sjedila kondukterka s nekakvim štapom nalik olovci koji je na vrhu imao žig. Žigom su se poništavale karte. No, nisu svi bili raspoloženi za kupnju karte, pa su se vozili na stražnjem vanjskom dijelu tramvajskih kola tzv. pulferu. To je bilo izuzetno opasno, ali nisam čuo da je ikada itko stradao.
Moje se švercanje nije odnosilo na tramvaj, već na ulaske na nogometni stadion u Kranjčevićevoj. Za upad se u dječačkom džepu rijetko našlo dovoljno novca. Čovjek koji je cijepao karte na ulazu na „istočno stajanje“ namjerno se pravio slijep kako bi mi klinci šmugnuli iza njegovih leđa. Na toj strani ionako nije bilo numeriranih sjedala. Zapravo, uopće nije bilo sjedala, a nema ih ni danas. No, za razliku od danas, tamo su se igrale neke velike tekme. Svake nedjelje kad bi se igrala tekma, taj dio grada bio je zagušen parkiranim automobilima navijača. Rukljač, Šetka, Bakota, Čerček, Smolek zagrebačke su nogometne legende iz Kranjčevićeve. Kad još k tome pridodate Ivu Tomića, najboljeg zagrebačkog radijskog nogometnog reportera svih vremena koji je prenosio utakmice iz Kranjčevićeve (odnosno „ulice pjesnika“), a i šire, onda možete imati samo jedan osjećaj koji je opisiv riječima: sretan sam da sam tada bio tamo i da sam sve to proživio.
Prvu mušku medijsku golotinju doživjeli smo 1980. godine u liku legendarnog golmana NK Zagreb Milana Šarovića. Njegove je obnažene fotografije objavio „Polet“, glasilo mladih gradskih intelektualaca (službeni naziv: Tjedne novine Saveza socijalističke omladine Hrvatske). Polet je pomicao granice i bio uvijek ispred svog vremena. Tadašnji komunistički dušebrižnici zabranili su taj broj Poleta, ali on je već ionako odmah bio rasprodan putem kolportera, prije nego što je i došao na kioske Vjesnika.
Godinu dana kasnije konceptualni umjetnik Tom Gotovac izveo je performance u centru grada pod nazivom „Zagreb, volim te“ kad je gol hodao i ljubio pločnik. No, Polet je ipak bio prvi!
Zagreb je u šezdesetim i sedamdesetim godinama prošlog stoljeća imao pregršt kvartovskih bandi kojima je jedina svrha bila da se međusobno mlate i tako dokazuju svoju muškost kroz psihologiju mase. O tom vremenu Pero Zlatar piše u knjizi „Bitange mirno!“ koju sam u svojim puno mlađim godinama pročitao u jednom dahu. No, sve te borbe za krimi prijestolje između Wimpyja i Popaja, kako su se zvali stvarni likovi, zapravo su bile potpuno benigne. Tu i tamo je bio pokoji razbijeni nos i povrijeđen ponos, ali ozbiljnijih posljedica uglavnom nije bilo. Ja nikad nisam vidio nikoga iz tih bandi iz Dubrave, Rudeša, Martićeve… Javna je tajna bila da ste na Štrosu mogli naletjeti na fakine koji su za sitnu lovu „nudili“ ciglu u celofanu. Ponudu niste smjeli odbiti ako niste željeli „popiti batine“. Ni to nikad nisam doživio, ali jedan moj poznanik jest, u šumi na Grmoščici. Fakini su ga uhvatili s curom u zagrljaju i rekli mu da može birati između toga da pjeva ili da kupi ciglu. Kako taj moj dragi, sad već pokojni prijatelj po imenu Zvonko nikad nije imao love, ali je uvijek sa sobom imao gitaru i znao je lijepo pjevati, sve se od neugodne scene pretvorilo u ugodnu, začinjenu pjesmom. Nikakvih posljedica nije bilo, a cigla je pričekala nekog kupca bez muzičkog talenta.
Prostitucija se, navodno odvijala u nekim sumnjivim noćnim klubovima u koje mi, pristojno odgojeni gradski klinci ionako nikad nismo zalazili. Dame noći moglo se vidjeti na Svačićevom i Marulićevom trgu, uz obavezno kucanje na prozor ukoliko ste slučajno sjedili u zaustavljenom automobilu. Kuc, kuc. „Si me kaj trebal? Nisam, hvala. Teraj mali“. I razgovor je bio završen, a dama noći nestala je u mraku u potrazi za nekim stvarnim klijentom. Nikad te žene nisu baš bile „komadi“ poput onih na Gürtelu u Beču, već neke napaćene jadnice. U velikom broju slučajeva došle su iz provincije u veliki grad u potrazi za boljim životom koji ovdje nisu našle. No, ova koja je meni pokucala, govorila je zagrebačkim kajkavskim slengom.
Noćni život nas klinaca iz Upravne i Ekonomske škole kretao se od kasnonoćnog bureka na Glavnom kolodvoru do jeftinih birtija s kariranim stolnjacima Kalnik, Studentski centar i Plješivica koje je opjevao i nažalost već pokojni Krešo Blažević, lider benda „Animatori“. Najveća nepodopština koju smo uspjeli smisliti je da smo se jedne noći, pred ranojutarnji odlazak na maturalac, kolektivno pomokrili na našu Upravnu školu. I to je sve. Uglavnom smo svi izrasli u pristojne ljude koji su nešto postigli u svojim karijerama. Danas mokrimo u samo za to predviđenim prostorijama i sretni smo što još uvijek ne trebamo lijekove za prostatu, kateter ili pelene za inkontinenciju. Nepodopštine poput spomenute davno su iza nas, a s obzirom da je „mokri“ prekršaj otišao u zastaru, konačno možemo sa sjetom i bez srama to javno priznati.
Na stanici grozno strastvenog vlaka Samoborčeka u Podsusedu znali smo na tračnice stavljati kovanice od 5 ili deset para. Kad bi Samoborec prošao, one su ostale spljoštene. Nama je to bilo i smiješno i zabavno. Spljoštene kovanice trampili bismo za sličice nogometaša s nogometnih prvenstava u Zapadnoj Njemačkoj 1974. i u Argentini 1978. ili za pikule (neki su ih zvali i špekule).
Na staru godinu u ponoć 31. 12. 1979. Samoborček je prestao voziti i otišao u legendu, a time su prestale i naše subverzivne aktivnosti „peglanja“ kovanica.
S malo mašte, mogli bismo šaljivo zaključiti da smo ovim „monetarnim udarom“ uništavanja kovanica možda bili preteča velike financijske krize i inflacije u bivšoj državi koju ni Ante Marković nije mogao spasiti svojom monetarnom reformom.