Piše Robert Hirc, zastupnik Reformista u Gradskoj skupštini Grada Zagreba
Sunčano jutro zadnjeg dana kolovoza ispred Gradske skupštine ni po čemu ne odaje bilo kakvu dramatiku. Novinara nigdje, tek pokoji zagrebački gradski zastupnik ulazi u zgradu.
U mom je klubu zastupnika nekoliko kolega, na stolu par šalica kave i boca vode. Neobavezno čavrljanje, tek dojam da se svi dobro osjećaju u ulozi zastupnika. Na stolu torta. Kolega koji je kratko bio zastupnik, a potom je izabran za pročelnika gradskog ureda, na vrlo se ugodan način pozdravlja s kolegicama i kolegama iz kluba zastupnika. Kako se vrijeme sjednice ubrzano približava, a nitko ne želi zakasniti, torta će pričekati prvu pauzu.
Na sjednici su nazočni svi zastupnici. Opa! Danas je važan dan. Vjerujem da će biti materijala za ovu kolumnu. Aktualni sat je u najvećoj mjeri usmjeren na gradonačelnika, a pitanja uglavnom dolaze iz oporbenih redova i kritički su obojena prema gradonačelniku i gradskoj vlasti. No, stari rutiner, gradonačelnik u n-tom mandatu, bez problema anulira bockanje i na sebi svojstven način lako poentira. Možeš ga voljeti ili ne voljeti, ali mu ne možeš osporiti vještinu verbalne i neverbalne komunikacije.
Nakon aktualca počinjemo s temama određenima dnevnim redom. Jedna od onih koje vrijedi istaknuti je izjednačavanje mogućnosti osoba s invaliditetom. Strategiju za sljedeće 4-godišnje razdoblje poduprli su svi zastupnici. Mi ljudi bez invaliditeta nismo ni svjesni kakve poteškoće u svakodnevnom životu imaju naši sugrađani s invaliditetom. Zastupnička diskusija je korektna i afirmativna.
Sljedeća točka je Izvješće o stanju i kretanju sigurnosnih pokazatelja na području Policijske uprave zagrebačke. Izvjestitelj iznosi podatak da svakog dana u našem gradu nestane troje maloljetnika. Brojka se čini zastrašujuća, ali pojašnjava izvjestitelj, radi se uglavnom o djeci koja bježe iz domova za nezbrinutu djecu i nisu oteta. Izlazim za govornicu i postavljam pitanje o istinitosti „crnih kombija“ koji se svako malo pojave u informacijama na društvenim mrežama. Objave koje šire paniku obično opisuju sumnjiva vozila, ljude koji mame djecu da u njih uđu i potom ta djeca nestaju. Ništa od toga nije istina, Zagreb je siguran grad! Policijska uprava zagrebačka, odgovara njezin čelnik na moje pitanje, nije zabilježila nijedan takav slučaj. Svi mi roditelji zagrebačkih klinaca možemo odahnuti. Nitko neće oteti našu djecu. Ta misao je, po mom skromnom sudu, najvrednija izrečena informacija na maratonskoj sjednici, koja je trajala od 9 sati ujutro do 2 sata ujutro sljedećeg dana.
Točku pod rednim brojem 14 javnost je iščekivala s najvećim zanimanjem, a na red je došla oko 21 sat. Prethodile su joj brojne ostrašćene polemike u medijima i protesti na zagrebačkom asfaltu, uz mahanje zastavama i isticanje simbola ideologija koje su, nadam se, iza nas. Nemam nikakvu volju sudjelovati u raspravi, jer kakva god bila odluka nakon glasovanja, promijenit će se samo neke ploče na zidovima zgrada i dokumenti s adresama ustanova i stanara jednog zagrebačkog trga. Građani sigurno od toga neće živjeti bolje. Jedan je od zastupnika ovu odluku proglašava povijesnom, što se meni čini apsolutno pretjeranim.
Nakon trosatne diskusije, a uoči glasovanja, SDP traži stanku. Hvatam friški zrak uz prozor. Otvaram ga i osjećam veliku ugodu. Topla kasnoljetna večer na Gornjem gradu, tišina, nigdje simpatičnih i pristojnih turista iz Azije koji svakodnevno „opsjedaju“ Markov trg. Iz torbe vadim kroasan koji sam kupio 14 sati ranije. Nisam ni znao koliko će mi dobro doći, iako se već osušio.
I raspravu i glasovanje o ovoj točki prate svi mediji, a najmanje jedna televizija izravno, čija kamera mi je tik iza leđa. Potpuno sam svjestan, kako god da glasujem, neki ljudi će me hvaliti, a neki kuditi. Nakon glasovanja, iza leđa mi se prolomio pljesak. Razumijem zašto kolege plješću, ali taj njihov motiv me ni na koji način ne motivira da učinim isto. Pogledam prema galeriji Gradske skupštine i ugledam drago lice glavne urednice portala na kojem objavljujem ovu kolumnu. Vidio sam je i desetak sati prije. Čini se umorna kao i ja, a čeka nas još 13 točaka za raspravu. Pa ovdje ćemo dočekati jutro, pomislih.
Na kraju sjednice u gluho doba noći, nakon što smo nekako „odvalili“ sve točke, osjećam se prazno. Radili smo cijeli dan, a u medijima se spominje samo jedna točka. Nitko ne pita za povećanje novčane pomoći za novorođenu djecu, za odluke o financiranju pomoćnika u nastavi za sugrađane s posebnim potrebama, za slijepe, za one u invalidskim kolicima, za ljudska prava o kojima smo diskutirali u jednoj od točaka. Nitko ne spominje diskusije i odluke o mjerama sprječavanja devastiranja fasada. Nitko ne spominje stipendije za učenike i studente romske nacionalnosti kojima se poboljšava integracija u društvo jednakih šansi.
Među posljednjima odlazim iz Gradske skupštine i spuštam se stubama prema Trgu bana Jelačića i Zrinjevcu. Svjetla grada izgledaju čarobno. U mislima mi pjesma nepoznatog autora koju sam jednom davno čuo na radiju. „Ponoćni tramvaji na Zrinjevcu, zamišljeni stojimo na uglu i već je vrijeme, moram kući poć, kiša, noć i pusta ulica….“
