Piše Robert Hirc, zastupnik Reformista u Gradskoj skupštini Grada Zagreba
Subotnji jesenji sunčani dan iskoristio sam za pokušaj kupnje stolića za televizor i ostale uređaje koji se na njega spajaju. Televizor sam 2013. donio iz Beča, kad se moj otac vraćao nakon 25 godišnjeg privremenog rada u zasluženu mirovinu, doma u Podsused. Televizor je bio velik i težak, a nismo imali za njega prikladan stolić. Četiri godine kasnije, mog oca više nema na ovome svijetu. Ostao je naš bečki televizor na istom onom neprikladnom nachtkasslu iz nekih davnih vremena, koji je prethodno stajao pored kreveta moje prabake.
Konačno sam se odlučio za taj mini shopping i otišao u Solidum. Velebni centar koji je
otvoren u svibnju 2004. danas izgleda sablasno prazno. Istina, ima još nekoliko otvorenih
dućana s namještajem, uglavnom kopijama antiknog, ali sve je tiho, nema ljudi, ne radi ni
kafić na centralnom trgu ovog shopping centra.
Potaklo me to na razmišljanje o tome kako se kupovalo u ne tako davnoj prošlosti i kako je
sve izgledalo krajem prošlog stoljeća, kad su se u Zagrebu počeli otvarati prvi shopping
centri.
U prosincu 1999. otvoren je prvi takav shopping centar u Stupniku. Vjesnik je 2. prosinca te godine objavio da je Trgovački grad u Donjem Stupniku primio prve kupce. Veći broj
posjetitelja ipak je samo razgledao izloženu robu. Velike gužve na prilaznim prometnicama i
rotoru u Remetincu već oko 10 sati u potpunosti su zatvorile ulaz u Donji Stupnik. Iako je
uprava Mercatonea, vjerojatno smišljeno, tempirala otvorenje Centra za radni dan, tisuće
Zagrepčana, unatoč upozorenjima medija o gužvi na prometnicama, nisu uspjele odoljeti
čarima superopremljenog Mercatonea, piše Vjesnik i prenosi dojmove kupaca – sretnika koji su se uspjeli probiti do dućana. Pamtim da se od Novog Zagreba do Mercatonea vozilo tih dana jednako dugo kao i do Trsta.
A Trst, Trst je uz Graz u šezdesetim, sedamdesetim i osamdesetim godinama prošlog stoljeća bio glavni centar za kupnju, ne samo za nas Zagrepčane, nego i za sve građane tadašnje zajedničke države. Odlazilo se u Trst autobusima Generalturista ili fićekima i stojadinima.
Na Sežani se dugo čekalo na ulazak u Italiju, ali nikome to nije bilo teško, jer je shopping
groznica tresla sve te jednodnevne migrante u potrazi za blještavilom kapitalističkih izloga.
Devize su se skrivale u gaćama i čarapama, kako ih carinici ne bi zaplijenili. Traperice, Darwil satovi, dvolitrene Chianti flaše s nekakvom mrežom oko stakla bile su česti artikli u paleti proizvoda koji su se kupovali. Upim i Coin tršćanske su robne kuće za koje je u Jugoslaviji znalo i staro i mlado. Ako ideš busom, znaš da će te carinici u povratku rastočiti na sastavne dijelove, ali ako ideš vlastitim autom, imaš malo veću šansu da neće skužiti da na sebi imaš 5 pari traperica i 3 Darwila na ruci. Osim toga, u auto možeš utrpati i poneku long plejku i AMC lonce koje su lukavi dileri uvaljivali domaćicama po Zagrebu. Prodaju ti na rate to suđe, a tek poslije shvatiš da moraš ići po njega u industrijsku zonu Trsta u nekakvo opskurno skladište. Ako nećeš, mogu ti ga i oni poslati, ali ćeš platiti takvu carinu da će ti se smučiti i Trst i suđe i blentava odluka da uopće pustiš blefera s osmjehom u kuću koji te je obradio za to suđe.
Parkiranje u Trstu bila je posebna avantura. Možeš birati između besplatnog parkinga na rivi ili plaćenog u parking garaži. Pronaći parking na rivi bila je prava lutrija. Na stranu smrad od kanalizacije koja se ulijevala u more, ali ostaviti ovdje svog friško kupljenog i pred put opranog ljubimca, nije bila mudra odluka. Do auta se povremeno svraćalo odložiti netom kupljene stvari kako bi se ruke oslobodile za nove, što bi značilo robu ostaviti na milost i nemilost kradljivcima iz Novog Pazara – da ti obrste AMC lonce iz auta i strgaju bravu ili razbiju šajbu. A auto tek trebaš godinama otplaćivati. Bilo je kradljivaca i iz drugih dijelova Juge, ali za ove iz Novog Pazara baš znam, jer sam bio u blizini kad su ih karabinjeri uhvatili.
Ako imaš malo više love, onda parkiraš u garaži. No, to ne izgleda onako kako mi to danas
zamišljamo. U garaži nema nikakvog reda, a naizgled ni mjesta. Dođeš na ulaz, a mali te
kovrčavi Talijan tamnije puti zamoli da mu ostaviš ključeve od auta, a on onda preparkirava i tvoj auto i sve druge da bi onaj zadnji, najdublje unutra parkiran mogao izaći. Moolim??? Da mu dam ključ od auta? I da ga više nikad ne vidim? Ili da mi mazne lonce iz gepeka? Kak ću poslije dokazati da sam imao te lonce? Nema šanse. Bolje na rivi ostaviti nekog iz ekipe da čuva auto dok drugi s posebnim, pomalo luđačkim sjajem u očima jurcaju po Via Carducci.
Naša je Ilica u to vrijeme bila ulica tmurnih fasada i robnih magazina – dućana koji su
izgledali kao skladišta. Možeš kupiti Borosane, ali ne i Starke. Nevolja je bila što su tada svi
htjeli nositi Starke, a Borosane samo tete u neuglednim socijalističkim birtijama kojih je bilo u dvorištima Donjeg grada.
Početkom veljače 1996. u Jurišićevoj ulici otvoren je prvi Mc Donald’s restoran. U ponudi je
imao samo hamburger, cheeseburger i Big Mac. Otprilike u isto vrijeme išao sam na službeni put u Hamburg i tamo sam na željezničkom kolodvoru zavirio u tamošnji Mc Donald’s. A tamo nema čega nema! Malo pomalo, širila se ponuda i u našem prvom Mc Donald’s restoranu. Nešto prije, u siječnju 1990. prvi Mc Donald's otvoren je u Moskvi, kao prvi takav restoran u Sovjetskom Savezu. I tamo sam se našao u to vrijeme. Za kupiti hamburger čekalo se 4 sata, pa su inventivni Rusi odmah razvili biznis čekanja u redu i preprodavanja hamburgera. U jednoj kupnji moglo se kupiti najviše 4 hamburgera.
Danas i mi u Zagrebu imamo blještave dućane, a u Trstu se sa sjetom sjećaju dana kad su
naši ljudi tamo ostavljali velike količine novca. Prodavali su nam bofl robu koja se kod nas
preprodavala za malo ozbiljniju lovu. Gledali su nas s visoka, ali su od nas dobro živjeli.
Nažalost, u malo izmijenjenoj varijanti, događa se slična stvar. Promijenilo se samo to što
nam stranci robu dostavljaju u naš grad, ali lošije kvalitete od one koju prodaju na svojim
tržištima.
Ja sam prošel pola sveta, videl sam i Trst i Grac, al nigde nema to kaj ima Trešnjevački plac, pjevao je Zvonko Špišić.
Zaokružit ću ovu kolumnu s riječima pjesme Twist again à Zagreb, francuskog benda Tram
des Balkans. Na nemuštom, ali vrlo simpatičnom hrvatskom jeziku, pjevač se prisjeća
ljubavnih trenutaka u našem gradu. Potražite i poslušajte pjesmu na Jubitou.
Pozvat ću te da plešemo twist Zagreb i bit ćemo najveći zaljubljeni. Tamo nam je bilo tako
dobro i bit ćemo najdraži! Slušaj kamo ljubav te zove i nemoj zaboraviti.
U Solidumu ne nalazim stolić za televizor . Prelazim preko ceste u susjednu Primu. Suprotno očekivanju, nalazim jeftini stolić koji bi mi lagano ušao u gepek auta. No, oni ne prodaju stolić u komadu, nego u daskama, pa si ti sam slaži. Nisam ništa kupio.
