Piše Robert Hirc, zastupnik Reformista u Gradskoj skupštini Grada Zagreba
Ova bi kolumna izgledala sasvim drugačije da sam je stigao dovršiti odmah po završetku sjednice Gradske skupštine Grada Zagreba. Opterećena prvim dojmovima, dominantna tema bila bi rodna ideologija i popratni termini iz skupštinske diskusije poput objašnjavanja značenja riječi penetracija te tuširanje muškaraca u ženskim svlačionicama. Kako kolumnu pišem s odmakom od nekoliko dana, usijana glava se ohladila, pa je tekst koji je u fusnotama bio gotovo u cijelosti oblikovan, doživio relaksirajuće promjene. One će ga, nadam se, učiniti zanimljivijim. Sve što se tematski imalo reći, već su ionako putem skupštinske govornice i raznih medija podijelili moji kolege zastupnici.
Ako bismo nas gradske zastupnike u utrci za malo medijskog prostora mogli usporediti s trkačima maratoncima, onda se može zaključiti da su neki od nas krenuli već na prvom kilometru žestoko. Kao novi zastupnik, bez iskustva prošlih saziva Gradske skupštine, došao sam na ideju da postavim pitanje gradonačelniku i pročelnici za financije na aktualnom satu koji je uvijek na početku sjednice. Sjednica počinje u 9 sati, mislim si ja, dat ću si truda da dođem pola sata ranije i prije drugih se upišem na popis za postavljanje pitanja. Aktualni sat prenose svi mediji i to mi je zgodna prilika da se čuje moje pitanje i odgovor, a tema je, vjerujem, zanimljiva našim sugrađanima. Aktualni sat, kako i samo ime kaže, traje sat vremena i zato se treba što prije prijaviti. Na ulazu u dvoranu za sjednice dolazim do papira za predbilježbu i ustanovljujem da sam tek 12. po redu za postavljanje pitanja. Prva četvorica prijavila su se već u 7 sati, istog trena kad je to bilo moguće učiniti! Ljubazna gospođa koja zaprima prijave objašnjava mi da se u prošlim sazivima skupštine moglo prijavljivati pitanja već od 6 sati. Savjetuje me, ako ne stignem postaviti pitanje u okviru predviđenih sat vremena za aktualni sat, mogu to učiniti pisanim putem. Nije to to, mrmljam si nezadovoljno u brk. Naravno da nisam došao na red za postavljanje pitanja. Trebam li ustati u 5 ujutro da se dočepam malo medijskog prostora? Fala lepa, rekli bi mi Zagrepčani.
Uoči sjednice pred dvoranom je nekoliko kamera i zgodne novinarke s mikrofonima. Imam dojam da je puno veći broj onih kolegica i kolega koji bi rado stali pred kameru, nego što ih su novinarke pozvale i zamolile za izjavu. Svi ostali polako se penju po stepenicama u dvoranu. Ne treba žuriti dok si u fokusu kamere, makar i kao pozadinski lik. Na večernjim vijestima, uhvatio sam i sebe kako u prolazu pogledavam prema kameri.
Najzanimljiviji fenomen je guranje oko govornika, obično lidera stranke kojoj pripadate. Tu je važna brzina, da uočite kad će šef stati pred kamere i da se potom što bolje pozicionirate. Nije svejedno stojite li odmah iza leđa, pa istežete vrat kako bi vam cijela glava stala u kadar, ili ste pozicionirani previše lijevo ili previše desno. Prilično boli taštinu kad se vam na večernjem dnevniku pojavi samo rame u kutu ekrana. Dok se gledate na televiziji, podsvjesno naginjete glavu ne bi li se ipak vidjeli, ali kamera je neumoljiva. Ne miče se od govornika i ovaj put se niste uspjeli uslikati. Neće vas vidjeti susjedi, neće vam djeca reći kako su im klinci iz razreda rekli da su vidjeli njihovog tatu na televiziji. Pročitao sam negdje na internetu zanimljivu tezu da nema ludila od kojeg se čovjek ne može izliječiti osim taštine. Znanstveno ta teza ne stoji, ali prilično se oko toga možemo zamisliti.
Moj me politički svjetonazor usmjerio prema centru i lijevom centru, a sudbina mi je namijenila da istežem vrat iza Ratka Čačića. Možete ga voljeti ili ne voljeti, ali nitko mu ne može osporiti sposobnost i osobine lidera. Moj je problem što je to ujedno i gromada od čovjeka u fizičkom smislu, pa se sad ti istegni tako da te kamera usnimi iza njega. Možda bi mi bilo oportunije da sam se odlučio za Račana, jer on je bio sitan čovjek u fizičkom smislu. Iza njega bi se zacijelo uspio bolje vidjeti okom kamere, ali me je svjetonazor ipak odveo u drugom političkom smjeru. No, Račana pamtim kao blagog čovjeka i vrlo ugodnog za komunikaciju. Dvije godine sretali smo se jednom tjedno daleko od oka kamere. Imali smo u isto vrijeme termin u teniskoj dvorani u Podsusedu. On je uvijek dolazio s istom trojicom prijatelja koji nisu bili iz svijeta politike i često su se šalili na račun svog poznatog prijatelja. Kad bi Račan u žaru teniske borbe viknuo da je teniska loptica pala izvan terena, njegovi bi prijatelji znali to ignorirati uz opasku da političaru ne treba vjerovati. Račan bi ponekad dolazio u kariranoj košulji s prslukom koje je zajedno svlačio prilikom preodijevanja u tenisku odjeću. Jednom su mu prijatelji, dok je bio pod tušem, košulju okrenuli naopako i preko nje vratili prsluk. Kad je odjenuo košulju i prsluk, prizor je bio prilično zabavan. Prijatelji su se valjali od smijeha, a on se samo blagonaklono smješkao. Nije se naljutio. Tih godina je i predsjednik Tuđman znao zaigrati tenis u Podsusedu, ali on je uvijek pazio da bude teniski lijepo odjeven s obaveznim bijelim teniskim prslukom. Dok je Ivica Račan igrao tenis s ljudima koji su živjeli daleko od svjetala pozornice, predsjednik Tuđman je znao zaigrati i s teniskim profesionalcima Ivom Majoli i Brunom Orešarom. Dok sam uz Račana imao prilike igrati, teniske mečeve Franje Tuđmana nisam gledao, jer je u to ratno rizično vrijeme, osiguranje bilo takvo da nisam mogao prići njegovom terenu.
Odavno ne igram tenis. Godine su učinile svoje, zglobovi više nisu dovoljno zdravi, ali u politici još uvijek uživam. I dalje nisam imun na svjetla pozornice, ali s godinama sve manje moram istezati vrat, a sve više i sam pričam u kameru. Često mislim kako to ne zvuči dobro, kao sam mogao biti tečniji, kako sam propustio reći baš onu najvažniju stvar. No, za percepciju zapravo je puno važniji dojam od sadržaja. Ako pričate i najveću glupost, a odajete dojam da baratate problematikom, to bolje izgleda nego ako pričate nešto pametno, ali plašljivo i sa zamuckivanjem. To sam naučio od jednog bivšeg, u njegovo vrijeme neprikosnovenog premijera, kojem to ipak nije pomoglo da se spasi od kaznenog progona zbog nečasnih djela. No, to dakako nije formula koju treba slijediti. Za svaki nastup treba se pripremiti u sadržajnom smislu, a stav i sigurnost su samo dobrodošli.
I neki dan bio sam gost večernjih vijesti jedne televizije. Uvijek pred nastup imam tremu i uvijek mislim kako se nisam dovoljno dobro pripremio. Ovaj put sam pretjerao i s bojama, pa je okom kamere kravata izgledala infantilno. Tema je bila nadolazeća sjednica Gradske skupštine.
Pitanja su išla u smjeru problema u zagrebačkoj koaliciji i mogućeg raspada koalicije. Smireno sam odgovarao kako se to neće dogoditi i doista se nije ni dogodilo. Oko nekih točaka bilo je različitog glasovanja u različitim kombinacijama. Sve je to poželjno. Svatko misli svojom glavom. Bilo je i puno duhovitih replika i stekao sam dojam da se svi zajedno, obavljajući važan posao, usput i dobro zabavljamo. Ovaj saziv Gradske skupštine ima puno jakih pojedinaca izvrsno obrazovanih i retorički jakih, a posebno veseli pojava mladih lavova koji vrlo kvalitetnim i argumentiranim raspravama najavljuju smjenu generacija, ali i garanciju kvalitetnog rada u nekim nadolazećim vremenima.
Nakon završetka sjednice ostaje tek žal da nijednom nismo spomenuli odlazak Vlade Štefančića, oca hrvatskog mjuzikla koji nas je napustio tek nekoliko sati prije sjednice. Došapnuo sam to predsjedavajućem u tijeku rasprave, na što mi je odgovorio da će poslati sućut obitelji. Bilo bi lijepo da smo reflektore ugasili s odavanjem počasti ovom našem velikanu.