Piše Robert Hirc, zastupnik Reformista u Gradskoj skupštini Grada Zagreba
U 9 mjeseci, koliko traje aktualni saziv Gradske skupštine Grada Zagreba, zabilježen je samo jedan slučaj poslovničkog udaljavanja gradskog zastupnika iz skupštinske dvorane. Isti se pridružio skupštinskoj raspravi već kod sljedeće točke dnevnog reda. Pala je tu i tamo poneka međusobna optužba da zastupnici ne govore istinu. Uglavnom, kad bismo se osvrnuli prema bližoj i daljnjoj prošlosti, jasno je da smo danas svi skupa puno blaži u odnosu na one koji su nekad ovdje krojili političku zbilju našeg grada.
Ispred naše povijesne skupštinske zgrade pale su i žrtve za ideale, a radilo se o sukobu Iliraca i Mađarona. Prilikom izbora za zagrebačku Županijsku skupštinu 29. srpnja 1845. godine došlo je do sukoba u koji se umiješala i vojska, a epilog je bio 15 mrtvih hrvatskih domoljuba i 30-tak ranjenih. Žrtve su pokopane na starom Jurjevskom groblju, a kasnije su prenesene na Mirogoj.
Sukoba je bilo mnogo tijekom bogate zagrebačke povijesti, a ponajviše zbog činjenice da su na ovom malom prostoru bila dva centra političke moći – Kaptol i Gradec. Gradec je kao slobodna kraljevska varoš bio podčinjen Kaptolu jer je ovaj imao pravo da na gradskom tlu pobire placovinu i maltarinu. Svađali su se i radi gradskih zemljišta koja su graničila s onim Kaptolskima. Veliki kamen smutnje bio je i potok Medveščak. Neprijateljstvo se raspirilo do mjere da „Varošanac“ nije mogao vidjeti „Kaptolanca“ i obratno.
Verbalno neprijateljstvo preraslo je u nasilje 1375. godine kad je u gluho doba noći Kaptol naložio svojim ljudima da provale u gradsko podgrađe i tamo zapale jednu staju. Epilog: izgorjela je cijela Šoštarska ulica (danas je to donji dio Radićeve ulice).
Iste godine, usred bijela dana navalio je Kaptol na seljakinje koje su u grad nosile robu koju su im oteli, a zapisi kažu i da su ih „svukli i obezčastili i jedva su ih obranili vlastiti muževi i rođaci i oteli im nešto oružja“. Istog dana naložio je Kaptol svojim ljudima da provale u zaselak Nova ves, koji se nalazio na područje današnjeg Trnja uz Savu te su „opljačkali selo, žene i djevojke osramotili i u vlastitoj kući ubili jednog mještanina“. Zanimljivo je da su im oteli i ribarske mreže kojima su lovili ribe na obližnjoj Savi.
Tkalčić opisuje kako je Kaptol 1377. godine, baš na dan kad pišem ovu kolumnu (30. travnja), ponovno poslao svoje naoružane ljude u Novu ves. Presreli su žene koje su u grad nosile jaja, mlijeko, sir i drugi živež te su ih razbojnički napali, oglobili, svukli i obeščastili. No, ovo im ne bijaše dosta, kazuje Tkalčić, pa su predvečer istog dana provalili u Novu ves, posve je popljačkali, a Ivana Bogdešu tako izranili da je od zadobivenih rana umro.
Kad su se građani potužili radi ovih nasilja, odgovorio im je Kaptol da „neka Bogu hvale da nisu posve pogorjeli, ali neka pamte da budućem požaru neće uteći“.
Radi toga potužio se Grad kralju, ali i Kaptol protiv građana pa kralj odredi da razmiricu sredi njegov kancelar i biskup zagrebački Dimitrija. No, ni njemu, ni banu, ni kraljevskom sucu to nije pošlo za rukom. Iako su ova i mnoga druga zapisana nasilja bila u početku privatne naravi, nakon smrti kralja Ljudevita 1382. godine dobila su politički biljeg. Jedni su stali uz Ljudevitovu kćer kraljicu Mariju i njezina zaručnika Sigismunda (mlađeg sina Karla IV), a drugi uz Karla Dračkoga iz kuće napuljske. Ova politička previranja uklonila su svaki slabašni pokušaj mirenja Kaptola i Gradeca, pa je 17. prosinca 1396. započeo krvavi
sukob koji je trajao do kraja te godine.
Uz užasan vapaj, živi su pribjegli u gradsku tvrđu i Gradec je planuo silnim gnjevom. Gorki se kalež napunio i prelio. Zazvonilo je zvono na crkvi Svetog Marka i građani su se okupili. Kad su saznali što se dogodilo, naoružali su se, razvili svoje brojne barjake i provalili u Kaptol. Navalili su na kanoničke dvorove, i prebendarske kuće, orobili ih i zapalili pa su izgorjele do temelja. S papinskih povelja i drugih isprava potrgali su pečate. Mnoge znanstvene i bogoslužne knjige koje su našli u kanoničkim dvorovima ponijeli su sa sobom kao plijen.
Nije dugo trebalo čekati na odgovor. Već sljedećeg dana, na znak velikog zvona, Kaptolanci su provalili u gradsko područje, razorili su gradske mlinove i provalili u sela Gračane, Dediće i Črnomerec koje su uništili i opljačkali, a mnoge kmetove osakatili. Kad je pala noć, odapeli su na grad brojne goruće strelice koje su mnoge građane grozno izranile.
Cijeli ovaj sukob gradska je općina dojavila kralju Sigismundu, moleći kraljevsku milost i da ih primi u zaštitu.
Pismom od 21. ožujka 1397. oprostio je kralj vjernim svojim građanima sva njihova nasilja, ubojstva, krvoprolića i paleže. Drugim pismo, od 25. ožujka iste godine nalaže biskupu i Kaptolu da kuće i ostalo što su građanima zaplijenili odmah vrate. Biskup i Kaptol izmirili su se s gradskom općinom 12. travnja iste godine te se na zajedničkoj molitvi u crkvi Svetog Marka „obćina opet povratila u krilo svete matere cirkve“.
Gradsko područje bilo je i u nadolazećim vremenima poprište krvavih sukoba, ubojstava i egzekucija, a najpoznatije je smaknuće Matije Gupca 9. veljače 1573. Suprotno vjerovanjima, ono se nije izvršilo na Markovom trgu, nego podno brijega na stratištu koje se zvalo „Zvedišće“, a u kasnijem je vremenu od stratišta nastala streljana. Ulica na tom mjestu nazvana je Streljačka, a tako se zove i danas.
Imajući na umu našu sukobima bogatu povijest, možemo reći da smo mi današnji zagrebački gradski zastupnici vrlo benigno ratoborni, jer u svojim sučeljavanjima ne koristimo batine i toljage s bodljikavom žicom. Naše je oružje samo pokoji prijeki pogled, povišeni ton i kritika upućena kolegi neistomišljeniku.