Piše Robert Hirc, zastupnik Reformista u Gradskoj skupštini Grada Zagreba
Na jutarnjoj ljetnoj kavi poprilično daleko od Zagreba, jer Zagreb nažalost nema more, a naš je način života otkad me sjećanje služi da se u srpnju i kolovozu ide na more, povela se
rasprava o djeci. Sugovornici zaključuju kako je danas drugo vrijeme, kako je prije bilo manje opasnosti i kako smo mi bili drugačiji. Na stranu što to sve nije istina i što su djeca uvijek djeca i pubertet je uvijek pubertet, ali je popularno reći kako je nekad bilo bolje.
Bio mi je to povod da zavirim u razmišljanja mog prapradjeda koji je tome svjedočio u
vremenu pred kraj 19. stoljeća i početkom 20. stoljeća, a čiji su zapisi pohranjeni u
Hrvatskom državnom arhivu.
Pa tako se krajem 19. stoljeća stare zagrebačke korjenike, kako su zvali starije ljude, moglo pronaći na Novoj Vesi, u Vlaškoj ulici, sve do Svetog Duha i na Laščini. Ti stari ljudi rado su pričali o zlatnim i blaženim vremenima Zagreba, kako su u ljubavi i slozi živjeli i uživali jer „biaše sve jeftino dok se današnjim cienama i novim mjerama ne mogu nikako prilagoditi“. Nema „jeftina“ grunta, nema dobra sukna ni platna, dobrih platnenih rubaca, ne valja koža ni potplati, a o puranima, pilićima, odojcima, drvima nisu stari purgari htjeli ni govoriti.
Kad se stari purgar izjada, obavezno pritom duboko uzdahne i doda: „Ah dragi gospon, gde su naša blažena vremena?“, pa odmah ispriča kakve su prije bile cijene i nastavi opisivati svoj bivši stari purgarski život „kad je svaki imao i kad je svaki živio“.
I od tih bivših K&K (kaiserlich und königlich) dekadentnih vremena Austro–ugarske bilo je i nekih prijašnjih, ondašnjim ljudima sretnijih vremena.
Kako se živjelo u 17. stoljeću saznajem iz zapisa jezuita i književnika Juraja Habdelića, rodom iz Čiča u Turopolju. On opisuje kako su tadašnji imućniji „Zagrebčani“ pili sa svojim gostima lutemberžko i španjolsko vino, naslađivali se mletačkim slasticama, jeli dunavske i morske ribe koje bi zasladili oštrigama. Habdelić im nije branio da se hrane tustom govedinom, masnim zeljem ili ukuhanom slaninom, ali mu nije išlo u glavu da su na svakoj časti morali imati jarebice, prepelice i kečige iz Dunava koje bi zalijevali slatkim muškatom. Bilo je tu i pašteta, nacifranih torta, rakova, po dvije-tri salate, hladetina i marinada – sve to za vrijeme posta! Često se objed pomiješao s večerom, pa se uživalo do desete, dvanaeste ure i dulje uz „stresajuć se peharci, vlekli se tanci doklam zorja noć od dneva luči“. Ovaj običaj nije bio samo kod gospode, već i kod purgara i slobodnjaka – krojača, krznara, gumbara i drugih majstora.
Mladež je u 17. stoljeću puno plesala i pjevala narodne pjesme, pa ih je Habdelić zbog toga oštro korio. Grijeh je, kazivao je on, svecima i nedjeljama orati, tkati, vunu „česrati“ i presti, ali je još veći kad se svečano vrijeme troši u plesovima. Tu su i muzikaši morali velik dio grijeha imati na svojoj duši, jer su „zažigali“ i momke i djevojke na nečiste igre i popevke. Habdelić takvo ponašanje ondašnje mladeži zamjera i roditeljima koji ne zabranjuju djeci, dok im još „z vust sline vise“ pjevanje ovakovih pjesama, a djevojčicama da idu u kolo „medj tropšaste dekle“. Radije neka ih priučavaju na crkvene pjesme koje razveseljuju srce i mogu čovjeka na radost i „poželjenje nebesko zažgati“.
Kad je 27. studenog 1678. umro Habdelić, u znak žalosti dva su dana zvonila sva zagrebačka zvona.
A što su naša blažena adolescentska vremena? Moja generacija davno je prve brčiće zamijenila prvim sijedima i nakon navršene pedesete još osjećamo „da nismo pročitano štivo“. Stari dečki još bi malo poskrivečki, pjevao bi naš nezaboravni trešnjevački Zagrepčanec Zvonko Špišić na tekst mog prijatelja i suradnika Roberta Valdeca, tekstopisca, novinara i avanturista.
Pamtimo naše zagrebačke špancirancije od Saloona, Lapa, Moše, Studentskog centra, Kulušića do Jabuke. Bio sam tad i šminker i hašoman, ovisno o trenutnom stanju gledanja na svijet. Nisu se baš šminkeri i hašomani voljeli, a kako su prvi išli u Saloon, a drugi u Jabuku, znalo se dogoditi i da se međusobno počepusaju, jer su ta dva kultna kluba bila blizu. Prema Jabuci se išlo kroz Tuškanac do Jabukovca pješice uzbrdo, baš pored Saloona, u koji se dolazilo sa skupim tatinim autima.
Nas nisu zanimale prepelice, kečige, hladetine ni marinade. Nama je bila glavno jelo obična pizza na koju se išlo u prvu zagrebačku pizzeriju „4. lovac“ u Dežmanovom prolazu ili malo kasnije u „Astoriu“ u Ulici Franje Račkog. U „4. lovcu“ pomama za prvim pizzama je bila tolika da se moralo uzimati brojeve, baš kao danas u bankama. Od tih prvih pizzerija, mislim da je do danas preživio samo trešnjevački „Purger“. Kasnije je i Hamby iz Draškovićeve uzrokovao dugački red preko tramvajske pruge. Osim što je hamburger bio novitet, još je bio i stvarno ukusan.
Danas mi je tlaka otići i u kino ako nemam unaprijed rezervirana najbolja mjesta, a uspušem se i ako prenaglo ustanem iz fotelje. No, rado se sjećam 1982. i euforije kad je Dinamo bio prvak, kad sam 19. travnja 1984. gledao i slušao Eltona Johna u Domu sportova i Davida Bowiea 5. rujna 1990. na maksimirskom stadionu. Ne pamtim da sam ikad više pokisao, jer cijeli dan je padala kiša, a valjalo je zbog boljeg mjesta pred binom doći ranije. Predgrupa Bowieu je bila, tada malo poznata grupa u usponu Boa.
Pitam se kako bi naš dobri Juraj Habdelić doživio nas koji smo 300 godina kasnije hrlili na koncerte Azre, Haustora, Bijelog dugmeta, Filma i Prljavog kazališta s Davorinom Bogovićem, koji su naš svijet činili i crnim i bijelim i šarenim.
Gledam svoju djecu kako sretno rastu uz neke svoje idole i heroje i veselo zaključujem: ovo su moja blažena vremena!
