Autor:: 1/12/2011 17:07
Kada se sjetimo rane mladosti i doba kada smo živjeli puni povjerenja u budućnost, često se sjetim kako nam je sistem u kojem smo živjeli nametao određene stereotipe tipičnog socijal – realizam i to kako u umjetničkom stvaranju, tako i u građevinarstvu, slikarstvu i glazbi.
Umro je veliki glazbenik Boško Petrović.
Bio je simbol glazbenika koji su nas jednom, kako se sjećam kroz glazbu u to vrijeme, dakle, pred pedeset godina, pokušavali uvjeriti da gdje prestaje govor počinje glazba.
Sjećam se u to vrijeme da smo kao srednjoškolci dolazili u Glazbeni zavod u Zagrebu u Gundulićevoj 6, gdje je 1922. osnovana visokoškolska glazbena ustanova koja je početkom 1952. postala Muzička akademija.
Tih godina zagrebački glazbenici često su puta ilegalno izlazili na zapad, i to najčešće u Njemačku, gdje su svirali u američkim klubovima jer je Zapadna Njemačka u to vrijeme bila okupirana od zapadnih saveznika.
Moj prijatelj i legenda moderne suvremene glazbe (rocka, jazza i šansona) Tomislav Barić zvan Bara i još neki drugi kolege omogućili su mi da kao mladi student učestvujem, naravno vizualno, u nekoliko klubova u Zapadnoj Njemačkoj, gdje se svirala moderna glazba i posebna vrsta glazbe koji su iz Amerike donijeli Afroamerikanci, ali i bijelci koju su prihvatili jazz kao inspirativnu i modernu glazbu.
Interesantno je da sam tada prvi puta čuo za riječ jazz, koja se zapravo kao glazba svodila na instrumente kao što su saksofon, truba ili pak vibrafon.
U to vrijeme to je bilo nešto sasvim novo, a kada danas to promatramo mnogi građani ni ne znaju da je 1915. u Louisiani, New Orelansu u zabavnim četvrtima pod vodstvom velikih sluhista Afroamerikanaca započela glazba koja se nazvala jazzom, a koju su počeli prihvaćati bijelci u gotovo svim zabavnim četvrtima SAD-a.
Sve je to trajalo i traje jer se radi o potpuno slobodnom oblikovanju takve glazbe koja je zapravo bila predvođena s velikim glazbenikom Dizzy Gilespijem. Ta glazba se svirala već u spomenutim klubovima i tu su se formirali veliki umjetnici između ostalog bubnjar Pero Spasov, a koji su naravno na određen način, s mojim vrlo dragim znancem pok. Boškom Petrovićem, takvu glazbu i doveli u Zagreb.
Muzička akademija u Gundulićvoj 6 koja je kasnije postala nosiocem glazbenog bienala, koji je započeo radom 1961. osim suvremene glazbe prezentirao je popularni rock, jazz glazbu ali i šansone.
Kao mladom studentu Glazbeni zavod („Glazbenjak“), gdje se nalazila Muzička akademija u začecima, bilo je zapravo jedino središte gdje se uz živu glazbu skupljala grupacija mladih ljudi uz divne subotnje večeri mnogobrojne maturalne plesove, s time da moram priznati da nisam shvaćao uopće što ej to prava jazz glazba. Međutim, kada sam jednoga dana čuo prijevod jedne improvizacije tada meni nepoznatog Afroamerikanca, počeo sam razmišljati koliko je iskrena takva glazba koju su prihvatili Amerikanci ali i Europljani.
Uostalom sve što je bilo „zapadno“ bilo je za nas zanimljivo. Moj prijatelj Bara često mi je znao govoriti da je povijest svijeta ljudsko napredovanje o svijesti i slobodi.
Možda to danas više shvaćam nego prije, ali činjenica je da je glazba odigrala veliku ulogu u povijesti čovječanstva.
Sjetimo se da su juriši u vojsci i bitkama popraćeni glazbom pobudili herojske instinkte.
Od škotskih gajda preko poznate himne iz opera Nabucco ili poznate francuske himne „Marseljeza te konačno Beethovenova 9. simfonija sastavni su dio koji ne možemo zanemariti u našem životu do totalne improvizacije koja obuhvaća jazz glazba, kao odraz slobode robova odnosno Afroamerikanaca.
Interesantno je navesti da je u tom pristupu glazbi veliku ulogu odigrao i vibrafon koji je svirao naš pok. Boško Petrović za koji čak i mnogi čitatelji ovog teksta ne znaju o kakvom se to instrumentu radi.
Naime, poznato je da je vibrafon na određeni način sa svojim čeličnim pločicama na vodovodnom okviru koji se nalazio ispod svake pločice, a ispod svake pločice bila je metalna cijev, postaje neka vrsta rezonatora, koji proizvodi zvuk, a na kojem instrumentu je svirao bio jedan od najboljih svjetski umjetnika Boško Petrović.
Godinama sam mislio da je taj instrument slična „cimbalu“ koji je popularan među mađarskim romima, ali kada sam čuo kako Boško svira i usklađuje modernu jazz glazbu, bilo mi je jasno da sam u drugom svijetu.
Glazbeni velikani toga doba npr. klavirista Davor Kajfeš, ili pak dr. Zlatko Kružić koji je inače bio poznati majstor na glasoviru uz pratnju jedne od naših najboljih pjevačica Zdenke Kovačiček, dovelo je do toga da sam osjetio zašto je Louis Daniel Amstrong „Satchmo“ 60-tih godina posjetio Zagreb, i zašto je veliki mentor John Lewis bio mentor našeg pok. Boška Petrovića.
Lousi Amstrong umro je 1971, dakle, 40 godina prije Boška Petrovića (2011).
Brzo je prošlo 40 godina, tako da su uspomene zamijenili uspjesi velikog Boška, ali i mnogi naši neuspjesi i nerazumijevanja ljudi koji zapravo ne znaju što je to jazz.
Boško je volio ljude i to ga je navelo da je osnovao jedan Club u koji su dolazili svi velikani gotovo iz cijelog svijeta, ali i veliki ljubitelji takve glazbe.
Boško je došao u Zagreb iz Bjelovara.
Taj mali grad prije II. svjetskog rata, a i poslije, dao je jednu plejadu pjesnika, književnika, glumaca, glazbenika i sportaša. Poznavao sam Boškovu obitelj i njegove prijatelje. Takva sredina iznjedrila je Veselka Tenžeru, kipara Voju Bakića, Ivu Robića pa i Boška Petrovića, koji su zasigurno simboli jednog vremena i prostora.
Sjećam se kada sam statirao s glumcem Davorom Antolićem (najpoznatiji po ulozi mitraljesca Joje u poznatom filmu Veljka Bulajića, “Kozara“) u Hrvatskom narodnom kazalište, također Bjelovarčaninom, a i kada sam pio dobro vino sa Boškom u njegovom B. P. Clubu u Zagrebu. Tada nikada nismo postavljali pitanje tko je Zagrepčanin, a tko nije, već smo uvijek mislili da nitko od nas neće umrijeti. Nažalost, mnogi spomenuti u ovom tekstu su umrli.
Sve je to bio čudan spoj koji me je podsjetio na divnu pjesmu koja je bila osnov afroameričkim ritmovima narodne glazbe u New Orleansu, a ima duboku poruku koja se obično svirala s jazz glazbom na ulicama prilikom odlaska na ukop nekog Afroamerikanca.
Pjesma glasi: „Kada je Bog u sivom početku stvarao stvari, on stvori sunce. Ono izlazi, zalazi i ponovno se vraća. On stvori mjesec. On izlazi, zalazi i ponovno se vraća. On stvori čovjeka. On dođe, prođe-ali se ne vraća“.
