Autor: Hrvoje Krstičević 10/21/2011 14:10
Kako ljudi ulaze u svoje zrelije godine, tako im i sjećanja iz djetinjstva postupno blijede. Sve do trenutka kad vam u pamćenju ostaju samo ona koju čak ni zub vremena ne može u potpunosti nagristi. To su ona sjećanja i iskustva koja su vas definirali kao ljudsko biće i koja su vas možda, ali samo možda, čak nečemu i naučila.
Sjećam se jedne nogometne utakmice još iz svojih srednjoškolskih dana. Protivnici su nam bili koju godinu stariji, ali višestruko uigraniji, ozbiljniji i motiviraniji od nas. Za razliku od nas, koji nismo ni čuli za riječ “obrana”, a kamoli da smo je ozbiljno i igrali, naši suparnici su točno znali tko i što treba raditi u određenom trenutku na terenu. Nije im bilo važno tko će zabiti gol. Nije im bilo važno ni tko će izvesti efektniji potez. Držali su se kao momčad. Na kraju su i pobijedili kao momčad. Ne moram ni spominjati da smo loptu dodirivali jedino u trenucima kada smo je vadili iz mreže.
Kad kao klinac na takav način izgubiš utakmicu, jedino čega se moraš u tim godinama bojati je poruga protivnika ili školskih kolega. No kada kao profesionalni sportski kolektiv ne samo da izgubiš susret, već te protivnik u potpunosti rezultatski ponizi, osuđivački i uvijek spremni pljuvački auditorij je nemjerljivo veći.
Košarkaški klub Zagreb sinoć je izgubio prvu utakmicu košarkaške Eurolige protiv njemačkog Brose Basketsa s čak 31 košem razlike.
Budimo potpuno iskreni, sam poraz kao poraz nije velika tragedija za “mrave”. Način na koji su prošlogodišnji prvaci Hrvatske izgubili utakmicu, međutim, itekako jest. Zagrepčani su bili bez ikakvog rješenja za raspoložene Nijemce, bez ikakve ideje, kako u obrani, tako i u napadu.
No, što je najgore od svega, Zagreb jednostavno nije djelovao kao da želi izvući bilo što osim dostojnog poraza. A kada ne vjerujete u svoje mogućnosti, ili što je još gore, kada ih debelo precijenite, dostojan poraz je jedino čemu se možete nadati. Naši predstavnici na kraju nisu izvukli čak niti to.
Kao pripremu za ovaj članak, pokušali smo kontaktirati s nekoliko uglednih košarkaških imena. Probali smo pronaći razloge katastrofalnog Zagrebovog ulaska u novu sezonu. Kažem, probali, jer smo redom dobili isti odgovor: “Oprostite, ne mogu komentirati, jer nisam gledao utakmicu”.
Budimo realni, što bi novo i pametno uopće mogli reći o jučerašnjoj utakmici i trenutnom stanju u kojem se Zagreb trenutno nalazi? Mnogi treneri i dalje sanjaju Zagrebovu klupu, mnogi su na njoj i bili. Ukoliko jednog dana žele na nju opet sjesti, riječi poput “kaos, sramota i totalna konfuzija” ne smiju biti na njihovom vokabularnom meniju. Svatko mora hraniti svoju obitelj, a pogotovo treneri koji često ne dočekaju promjenu nekoliko godišnjih doba. Za novinarsku struku porazno, ali s ljudskog stajališta – realno i razumljivo.
Vratimo se na sinoćnju utakmicu. Kad trener “mrava” Vlado Androić nakon jučerašnjeg poraza kaže da su njegovi igrači igrali kao djeca protiv muškaraca, to dovoljno govori o stanju u “žutoj” svlačionici. Zagreb sinoć nije imao igru, nije imao ideju, a kao što smo i ranije spomenuli, nije imao ni želju za pobjedom. Pitanja je previše – od toga kako je moguće da jedino Sean May daje znakove života od brojnih pojačanja, do toga zašto je talentirani Dario Šarić igrao samo desetak minuta?
Kako je moguće da se sva odgovornost na najvažnijoj poziciji u momčadi svaljuje na leđa vremešnog Damira Mulaomerovića, odnosno neiskusnog Amerikanca Diantea Garretta? Tko je, primjerice, bio zadužen za skauting Nijemaca i kako je moguće da Mario Kasun, kao najbolji i najskuplji pojedinac Zagreba, dobije svega nekoliko lopti pod košem u prvom poluvremenu?
Pitanja ima i previše, odgovore vjerojatno i nećemo morati dugo čekati. Nažalost, vjerojatno nećemo dobiti i one prave koje smo željeli. Kao i mnogo puta do sada, prvi na listi za odstrijel bit će trener glavne momčadi. On je vjerojatno kriv i za to što je neki dan nestalo papira u fotokopirnom stroju. A kad opet stvari ne budu išle po planu, pristupit će se sasvim logičnom rješenju – traženju novog trenera.
