Kina je odnijelo vrijeme, ali ih se rado sjećamo

Autor:: Sarah Srdar 1/16/2012 9:38

Filmski kritičar i urednik Goran Ivanišević prošli je tjedan najavio ponovno otvorenje kina Grič kao repertoarnog kina. Rekao je kako je kino publika na neki način razmažena multipleksima. Zbog toga ne možemo očekivati dvosatno čekanje u redovima kako bi film pogledali u “starom” kinu, no sigurno postoji dio publike koji će radije posjetiti danas takozvano “art-kino”.

– Obožavam kino Europa i smatram ga najboljim kinom u Zagrebu. Nalazi se u samom centru grada. Prije mi je bio doživljaj ići u kino. Našli bi se s prijateljima na Cvjetnom trgu, kupili bi karte i popili piće. Sam ulazak u kino je jedinstven. Ti stari kino stolci su presvučeni baršunom, prigušena su svjetla, gotovo sličan doživljaj kao u kazalištu. U multipleksima je sve plastično, stakleno, svi su obasjani reflektorima, a za vrijeme projekcije preglasno je i ne može se uopće mjeriti s nekadašnjim kinima – objasnila je Nina Vrsaljko.

Kao jednu od glavnih prednosti odlaska u multiplekse, građani navode besplatni parking u garažama trgovačkih centara u kojima se nalaze kina. 

– U kino uglavnom idem s klincima, a multipleksi imaju dječjih filmova u izobilju. No, vremena kad smo išli u ta stara kina su bila ljepša i nije bilo piratstva – rekla je Ivana Herceg Ruklić.

Prvi odlazak u kino

U vrijeme sedamdesetih i osamdesetih godina, Zagreb je brojao dvadesetak kina. Većina kina imala je balkone, a kino Lika imalo je terasu na kojem su se filmovi gledali pod zvijezdama. Kino Tuškanac je također bilo i na otvorenom, a to je jedno od rijetkih kina u Zagrebu danas gdje još uvijek možete pogledati film s filmske vrpce, a ne s video projektora.

– Moj prvi odlazak u kino bio je s mamom, u kino Otokar Keršovani u Shwartzovoj ulici. Bilo je to najmanje gradsko kino, koje je radilo uglavnom vikendom i prikazivalo najviše dječje filmove. Gledao sam Bambija Walta Disneya i plakao još dugo nakon povratka iz kina koje je bilo udaljeno nekih 500 metara od naše kuće u Maksimirskoj. Tijekom osnovne škole najčešće sam posjećivao kina u kvartu, oko Kvatrića, a to su bila Partizan, Mosor i Studio – ispričao je Dario Vince, diplomirani redatelj i direktor Ujedinjenih Produkcija.

Kina su utjecala na mnoge pojedince. Nije bilo interneta, ni videoteka tako da je jedini način za pogledati film bio upravo odlazak u kino. Na Jugoslavenskoj Radio Televiziji i Televiziji Zagreb prikazivali su se jako dobri filmovi ali u maloj količini osim u slučaju westerna i partizanskih filmova. Dario Vince ispričao je kako je upravo u tom periodu razvio ovisnost o kinima u koja je odlazio i do sedam puta tjedno.

– U doba internetske kupovine karata, djeluje gotovo nestvarno da smo na neke kino predstave dolazili i dva sata ranije kako bismo stali u red za karte i izbjegli paprene cijene kod tapkaroša. Taj oblik druženja u čekanju na početak filma neusporediv je s današnjim dvadesetminutnim gledanjem kino-reklama za vrijeme kojih pojedeš sve kokice koje si kupio – rekao je Vince.

Tapkaroši, kartodrapci i ostali zaboravljeni nazivi

Kartodrapci su bili opasniji od današnjih kontrolora u tramvajima. Stražarili su s baterijskim lampama i izbacivali najnemirnije iz kina. Upravo su balkoni bili mjesto za nemirne tinejdžere. Na balkon su dečki izvodili djevojke u kino, a ostali su košticama gađali publiku na parteru.

Tapkaroši, šverceri ili, kako bi ih danas nazvali, dileri kupovali su karte za najpopularnije filmove, a onda bi ih prodavali po duploj cijeni onima koji nisu dovoljno rano stali u red. Imali su svoj kodeks ponašanja i pravila. Višak karata su pet minuta prije projekcije podijelili djeci.

– Išao sam s dečkima u kino Tuškanac, odnosno tadašnje kino Sloboda, čekali smo početak filma i odjednom me policajaca u civilu bacio na zid i počeo vikat da priznam kako švercam karte! Već mi je stavio i lisice na ruke i dvadesetak minuta me ispitivao o tapkarošu Kreši. Na kraju me pustio kad su mu moji prijatelji objasnili kako nemam veze s Krešom ali bio sam osumnjičen kao legendarni tapkaroš – ispričao je radijski i televizijski voditelj Mirko Fodor.

Bježanje iz kina za vrijeme potresa

Zagreb je krajem sedamdesetih godina pogodio manji potres, a Mirko Fodor je upravo za to vrijeme bio u kinu.

– Prijatelj Marijan i ja bili smo u kinu Partizan na Kvatriću i odjednom se filmsko platno počelo okretati, možda se čak i srušilo. Mislili smo da je riječ o nekom filmskom triku, a nakon desetak sekundi shvatili smo da je riječ o potresu. Ljudi su počeli trčati van, skakali su preko stolaca, a mi smo zaključili kako je najbolje ostati sjediti jer smo bili na sredini, a i potres je završio. Izašli smo iz kina, ljudi su plakali, bilo je i krvavih glava zbog tog bježanja preko drvenih stolaca u mraku – prepričao je Mirko Fodor.

Generacije filmaša i studenata

Nekadašnja kina danas su uglavnom kulturna i umjetnička okupljališta. Kino Opatija je kazalište Vidra, a kino August Cesarec Teatar Exit. Kino August Cesarec bilo je posebno zanimljivo zbog toga što je to bilo caffe kino u kojem su između stolaca bili stolići na koje se moglo odložiti piće ili grickalice.

Potkraj rata, na zagrebačkom Velesajmu bio je i neuspjeli pokušaj drive-in kina. Profilirani program je imala jedino Kinoteka u kojoj su odrasle generacije filmaša, studenata i filmofila, a kasnije su jedinu profilaciju doživjela kina Kustošija i Lika kao porno kina.

– Potkraj srednje škole moja ljubav prema filmu već je dobila životno, profesionalno usmjerenje, pa je moja crkva postala Kinoteka, mjesto na kojem sam do sredine svojih dvadesetih gledao i po tri filma za redom. Kinoteka je imala upravo fantastične cikluse i onaj koga je zanimalo mogao je upoznati najzanimljivije autorske opuse i filmske pravce. U promijenjenom svijetu kino više nikada neće biti ono što je bilo, ali za mene veliko platno i mrak u dvorani ostat će posebno mjesto i nešto čemu ću se vraćati kad god mi se ukaže prilika – zaključio je Vince.