Autor:: Kostadinka Velkovska 9/26/2011 11:58
Neki dan je Ljubo Jurčić predstavio svoj gospodarski program i podršku mu je dala Sandra Bagarić, poznata operna pjevačica. Čovjek bi pomislio, još jedan predizborni trik i komercijalizacija politike. Međutim, Bagarićka je izjavila da nju politika ne zanima i da ne želi da je se doživljava kao političarku, a s druge strane poručila je svim mladima i ženama pogotovo da se trebaju uključiti i prestati biti pasivni.
Koji paradoks, i vezan naravno za politiku. Baš razmišljam, kako se čovjek uopće odluči baviti politikom? Što je to što nas tjera da se uključimo? Uvijek sam razmišljala na način da su najopasniji oni koji sjede po strani i pljuju po političarima jer imaju mišljenje o svemu, a snose odgovornost za ništa.
Političari su kod nas ocrnjena vrsta, stigmatizirana grupa ljudi doživljavana kao kradljivci, lažljivci i nemoralni i nečasni ljudi. A s druge strane, svi govore, uključite se!!! Pa tko bi sada poželio uključiti se?! Kao da se potpisuje na izjavu: I ja sam lopov i lažljivac! To me podsjeća na izjavu našeg gradonačelnika vezano za vrtiće: ”Onom tko ima IQ iznad 0,50 sve je jasno.” I što se dogodilo, nitko ga više ništa za vrtiće nije pitao, jer to bilo kao da priznaje da mu je IQ manji od 0,50. Lijepo je to riješio naš gradonačelnik?!
Nego, vratimo se mi na uključivanje u politiku. Hrvatima se ne sviđaju ovi naši političari, jer svi su isti, kad dođe netko novi, kažu da je i on isti jer inače ne bio političar, ali stalno govore da nam trebaju novi ljudi, neopterećeni prošlošću koji će Hrvatsku izvesti na pravi put. Pa dobro, ljudi moji, mene zanima kakav bi trebao biti taj neki novi političar, naš spasitelj, koji će odgovarati kriterijima većine, ali neće ga etiketirati da je isti kao i svi drugi.
Meni se ovi zahtjevi čine malo nerealnima, kao da ljudi ne žele imati normalne ljude koji će voditi njihovu državu, koji će predstavljati svoj narod, jer po kome bi onda pljuvali na kavi?!?! Zamislite da imamo skoro pa savršenu vlast, i skoro pa savršenu oporbu. Postoje dva rizika u toj situaciji: jedan je da se vlast i oporba toliko dobro slažu da više ne vidimo razliku između njih, a drugi je da ljudi počnu konačno raditi svoj posao i prestanu za sve okrivljavat političare. Ma to bi bio kaos.
Prolazim neki dan Cvjetnim trgom oko podne, žurim na sastanak, i ostanem šokirana. Nema slobodnih mjesta na terasama kafića, sve je puno ljudi svih generacija, znači ne možete me uvjerit da su to učenici, studenti i umirovljenici. I onda netko kaže: političari su sve krivi.
Ma dobro, krivi su za puno toga, ti ljudi koji vode hrvatsku politiku, ali bome nisu krivi za to što usred podneva usred Zagreba nema slobodnog stola u kafiću, jer ljudi nisu tamo gdje bi trebali biti, na svom radnom mjestu. A ne ne, oni sjede na kavi i pljuju po političarima.
I stvarno, onda mi više nije jasno. Kakav bi to trebao biti taj novi političar, taj naš Superman, koji bi usadio u razmišljanje naših sugrađana volju i želju za radom, ili ako ništa drugo, osjećaj odgovornosti za obavljanje vlastitih obveza, pa da nakon radnog vremena sjednemo i pljujemo po onima koji to ne rade, pa makar to bili i samo političari.
