Autor: Sarah Srdar 7/13/2010 22:06
Poznata makedonska pjevačica Kaliopi Bukle u ekskluzivnom intervjuu za portal Zagrebancija.com otkrila je kako se osjeća kada nastupa u Zagrebu te svoje planove u bliskoj budućnosti vezane za izlazak novog albuma koji snima upravo u našoj metropoli. Također, progovorila je o svom bliskom prijatelju, nedavno preminulom Toši Proeskom.
Nedavno ste nastupili na Zagrebačkim ljetnim večerima. Kakva su vaša iskustva sa zagrebačkom publikom te kojim ste povodom opet ovdje?
Imam jako krasna iskustva sa zagrebačkom publikom, više njih. U suštini, moja publika je jako miješana. Imam tri-četiri generacije u publici koje su uvijek tu. To je za mene najveće bogatstvo. Imala sam prilike zagrebačku publiku doživjeti na različite načine što preko koncerata na Trgu bana Jelačića, nastupima s Ivom Gamulinom i više hrvatskih diva od Radojke Šverko, Doris Dragović i drugih. Bilo je puno nastupa, ali još uvijek ne mogu odlučiti jer to su bili blic nastupi. Najviše sam zagrebačku publiku osjetila na zadnjem koncertu jer sam bila sat i pol na pozornici s Karamazovim i osjetila sam da je to moj koncert i, naravno, to je bio prvi solistički koncert koji sam održala. No, to je drukčija glazba. Kada budem imala svoj prvi pop koncert u Zagrebu onda ću vam ponovno ispričati kakva je publika jer su iskustva dosta različita. Ja uvijek govorim da je publika vaše zrcalo koje se može pogledati. Kakvu energiju pružite takvu ćete je dobiti natrag. Ponekad naiđete i na zid, ali to je normalno. Ja sam tokom svoje karijere shvatila da su jako bitni trenutak i fluid. Ako toga nema onda koncert može biti i mučenje, ali rijetko kada.
Zadnjih devet mjeseci jako puno boravim u Zagrebu, Hrvatskoj i u ostalim zemljama u regiji zato jer najprije nastupam s Karamazovim i sviramo program s našeg zadnjeg albuma ‘Oblivion’. Prezentiramo taj album i dodatnih nekoliko stvari koje se na albumu još ne nalaze, ali smo ih mi implementirali koncertno. Ona druga stvar koja je jako bitna je da u Zagrebu trenutno snimam svoj novi pop album koji bi trebao izaći u rujnu. Za ovaj projekt pronašla sam glavnog producenta albuma Darka Juranovića Dinaka koji je ovdje javnosti poznat po urbanoj glazbi koju radi godinama, počevši s ET-em 90-ih godina. On je čovjek koji me razmišljanjem i radom ubijedio da je jedan vrhunski producent, jedan od onih najjačih. Na albumu surađujem s Tihomirom Preradovićem, a kao dio autorskog tima na jednoj pjesmi sudjeluje Rambo Amadeus. Miroslav Rus mi je skladao prelijepu baladu i smatramo da će biti jedna od pjesama koja će postati evergreen. Neće imati samo epitet hita već mnogo više od toga. Napravili smo veoma interesantan album, mogu to reći s ponosom i najvećim zadovoljstvom.
Nedavno smo imali najavni singl na budvanskom festivalu. To je definitivno jedan, po meni, od najboljih festivala na ovim prostorima koji ja uspoređujem sa San Remom i po načinu organizacije i po realizaciji. Prvi singl koji otvara album promovirali smo tamo i to je bio naš cilj. Htjeli smo opipati puls publike, kako reagira na tom novom zvuku i stilu koji hoću prezentirati s novim albumom i bilo je fantastično. Još od prve probe ljudi su bili oduševljeni i čak je koncert završio i s nagradom. Osvojili smo drugu nagradu žirija i publike, što je meni najdraže bilo zbog timskog rada jer nas je četiri autora. Napravili smo baš pravu stvar.
Prepoznaju li vas Zagrepčani kada prolazite ulicom i kako reagiraju kada vas vide?
Nekada da. Ja sam još uvijek sretna kada me ne prepoznaju (smijeh) jer mogu uživati u spontanosti i običnim razgovorima. Kada me ljudi prepoznaju, na žalost, stvori se jedna mala distanca. Popularnost napravi neke svoje stvari, ali ja se trudim da svojim prirodnim nastupom i osobnošću ljudima omogućim da mi se približe. Volim jako pričati s ljudima jer najviše inspiracije izvlačim iz toga, komunicirajući s običnim svijetom. I ja sam dio tog običnog svijeta, samo me moja profesija etiketirala. ali meni to ne smeta jer sam još od djetinjstva na to naviknula. Najteže mi je kod kuće u Makedoniji jer svojim izlaskom u grad poremetim ljudima normalan tijek stvari. Meni je to neugodno, ali volim otići i kretati se među ljudima. Najviše volim ići u supermarket jer sam tamo najopuštenija. U Hrvatskoj je čudnovato jer ljudi baš jako interesantno reagiraju kada me prepoznaju. Odgojena sam tako da volim ljude i ja sam uvijek ona koja inicira razgovor.
Kako ste došli do naziva ‘Oblivion’ (zaborav, zaboravnost) za vaš posljednji album koji ste napravili u suradnji s Edinom Karamazovim? Zašto to ime?
Oblivion u prijevodu znači pasti u zaborav, biti živ, a zaboravljen što je jedna od najgorih varijanti. Zašto Oblivion? Odabrali smo pjesme koje su nama jako drage, a koje su u zemljama iz kojih dolaze izuzetno popularne teme, kao što bi to u Makedoniji ili u Hrvatskoj bila neka stara tradicionalna pjesma koju svatko zna. To ne umire i to se prenosi kroz generacije. Smatravši da su to stvarno posebne melodije i posebni tekstovi, mi smo ih izveli na svoj način jer su nama drage, a htjeli smo ih približiti našim ljudima da otkriju tu ljepotu i da je nikada ne zaborave čim je dotaknu. Kada smo odlučivali kako bi se album zvao, riješili smo to preko telefona i bili smo jednoglasni. Prvo sam pitala Edina što on misli. On nije bio siguran kako ću ja to prihvatiti, no čim je rekao ‘Oblivion’ ja sam rekla da!
Pjevali ste pjesme na brojnim svjetskim jezicima. Na kojem jeziku vam je najdraže pjevati?
Na albumu pjevam na sedam različitih jezika: portugalskom, španjolskom, staronjemačkom, engleskom, makedonskom, ruskom, francuskom i drugima. Na koncertima pjevam i na hrvatskom jer sam prepjevala neke od najvećih hitova i to jako dobro prolazi kod publike. Neću reći na kojem mi je jeziku najdraže pjevati, ali reći ću da mi je najveći izazov bio portugalski. Jako sam se bila namučila dok nisam savladala brazilsku melodiju sentimental. Kada me Edin prvi puta čuo kako to pjevam rekao je da je užas. Ali ja sam bila odlučila pa sam krišom radila na pjesmi. Nije ni znao da sam sama istraživala i tražila razne varijante, bila stalno na internetu, tražila različite izvedbe, melodije i interpretacije. Godinu dana sam samo na tome radila i onda sam ga iznenadila. Kada je došao u Makedoniju na koncert prije snimanja smo prelistavali materijal i ja sam ga zamolila da još jednom probamo pjevati sentimental. Počela sam pjevati na što je on otvorio širom oči i prokomentirao da je ovo već druga priča. I tako ta pjesma otvara album.
Otpjevali ste brojne duete i surađivali s brojnim glazbenicima. Postoji li neka osoba s ovih prostora ili šire s kojom niste surađivali, a htjeli biste?
Sigurno da ima takva osoba, ali mene ne impresionira ime i popularnost. Impresionira me rijetka energija i ljudskost kod umjetnika. Ne mogu raditi umjetnost s nekim tko nije dobar čovjek. Mogu reći da sam zahvaljujući Edinu imala sam priliku u Milanu sresti Stinga i dotaknuti tu divnu energiju na njihovom koncertu. Jako sam se bojala susreta da se ne razočaram zbog nekih svojih pretpostavki i razmišljanja o jednoj osobi, ali to je bilo baš divno i neke stvari sam si potvrdila. To su ti profili ljudi koji me osvajaju. Naravno, ovdje na ovim prostorima me dotaknula energija jednog čovjeka koji će biti gost na mom novom albumu. Riječ je o Marku Vozelju iz Slovenije. Totalno nepoznato ime, ali čovjek pjeva tako lijepo. Dugo vremena nisam čula tako lijep muški glas koji me dotaknuo na taj način, a najprije njegova ljudska veličina koja je meni tako bliska. Iz toga se izrodila jedna jako dobra kombinacija, nevjerojatno.
Je li vas i Toše bio osvojio svojom energijom? Ima li netko sličan njemu na ovim prostorima?
Toše je bio moj jedini pandan, jedina veličina što se Makedonije tiče. Jedina energija kojoj sam bila bliska i nevjerojatno je da svih tih godina nismo uspjeli ništa, a planirali smo mjesecima da napravimo duet zajedno. Na žalost, dogodilo se to što se dogodilo i tu se ništa više ne može promijeniti. No, dovoljno je kad čovjek ponekad zna da je netko takav postojao u tvom životu. Toše je bio više nego pjevač, nešto toliko posebno. On je imao milu zvijezdu, auru koju možeš staviti u milijun ljudi, ali je možeš vidjeti jer je jako svijetla. Bio je stvarno poseban, vrhunski vokal, čovjek koji je mogao pjevati od pop glazbe do operne, tradicionalne, sevdalinki i metala. Ljiljana Petrović i on su mi dali da napišem tekst za jednu pjesmu na njegovom albumu. Ja sam slušala tu pjesmu i nisam imala inspiraciju. Mučila sam se i jednostavno kad neće, neće. Nazvala sam Ljiljanu i rekla joj da ja ovo ne mogu i da mi daju neku drugu stvar. Ona je rekla: ‘svima je napisala toliko tekstova samo meni ne’… Kao da nešto nije htjelo. On i ja smo trebali pjevati ‘Jovano Jovanke’ na njegovom albumu ‘Božilak’ pa nas je spriječio taj ugovor s konkurentnim kompanijama i nismo mogli biti na jednom mjestu. Sjećam se, nakon njegove pobjede na HRF-u poslala sam mu poruku da smo ponosni na njega, a on mi je odgovorio: hvala ti Opi (tako me je zvao), i konačno je vrijeme da napravimo nešto. Međutim, onda je došla promocija albuma ‘Igra bez granica’…
Sličan njemu nema nitko zato što je on – on. Ja volim individualizam i originalnost. Osobnost je jako bitna stvar kod pjevača. U glazbi se nema što izmisliti, tu je osam tonova i pet međutonova, ali možeš biti poseban ako si svoj. Zato ne volim usporedbe, to nije to. Toše je bio jedan jedini i tako će zauvijek ostati. Jako mi je teško pričati o njemu.
U svojoj bogatoj karijeri osvojili te brojne nagrade i priznanja. Koja nagrada vam je najdraža?
Iskreno, glupo je ako čovjek kaže da mu nagrade nisu važne. Zašto ih onda uzimati? Najdraža mi je moja prva nagrada u životu ‘Zlatni slavuj’, koju sam osvojili s osam ili devet godina kao djevojčica iz provincije na velikom festivalu u Skopju. Bio mi je prvi put na pozornici pored velikog orkestra, bila je i televizija i došla sam pobijediti.
Sjećam se kako me je mama tjedan dana prije festivala zatekla da sklanjam suvenire iznad regala gdje stoji televizor i pita me što to radim. Ja sam joj rekla da pravim mjesto za Zlatnog slavuja. Pitala me: ‘Ma kakav Zlatni slavuj’, a ja sam joj rekla: ‘Pa zar ne znaš ja ću osvojiti tu nagradu?’. Žena se uspaničila. Ja sam taj osjećaj imala u sebi da ću osvojiti prvu nagradu. Svima sam zagorčala živote dok nije prošao taj festival. Oni su svi strepili da ću se razočarati ako ne osvojim niti jednu nagradu. Mama mi je poslije pričala da je molila Boga da barem dobijem drugo ili treće mjesto. Bila je u komi, a nama su u backstageu već rekli da sam pobijedila. To mi je najdraža nagrada. Osim te draga mi je i prva nagrada koju sam osvojila s grupom Kaliopi u Opatiji. To je bilo naše prvo javno pojavljivanje i jedan od najboljih festivala. Tamo su bile sve same zvijezde i mi smo se pojavili s jednom brzom pjesmom ‘Leo’. Dobili smo nagradu za najbolju interpretaciju i nastup akreditiranih novinara Jugoslavije.
Često se spominje ta neka nevjerojatna i jaka energija koja se može doživjeti na vašim nastupima. Kako postižete tu energiju, odnosno što je izaziva?
To je vjerojatno zato što ništa ne radim namjerno i da bi nekoga očarala, već jednostavno prenosim svoj svijet i način doživljavanja stvari. Otvorim se i ogolim. Nema tu niti barijera niti prepreka. Možda je najveća tajna u tome što ja pred svojom publikom ne krijem ništa. Jednostavno u glazbi sam svoja i najslobodnija. Kada ljudi osjete slobodu vašeg duha onda se to prenosi na njih i oni to dožive kao svoje osobno iskustvo i to je možda najveća ekstaza. Ne postoji bolja meditacija od te koja se tamo doživi na neki način. Ako ste sami pred par tisuća ljudi onda je ta energija još veći doživljaj, a vi ste s druge strane i to na neki način morate kontrolirati jer čovjek uvijek mora znati te granice da određene stvari ne postanu previše. Kod mene postoji pravilo da u ljubavi ne postoji previše ili premalo, ili volite ili ne volite. Tako je i u glazbi. Jednostavno ono što osjećam to i dajem. Naravno, ponekad publika nameće svoj smjer gdje morate samo dozirati i dati onoliko koliko trebaju, a ne koliko vi tražite. To je tajna.
Koju biste pjesmu iz vlastitog repertoara izdvojili kao najdražu?
Jako je teško odgovoriti na pitanje koja mi je pjesma najdraža. Sve su mi drage, ali postoje pjesme koje udare pečat na vaš život i vašu karijeru, koje su vas žigosale. To je ponekad toliko moćno da ponekad pomisao na te pjesme zapeče. Bilo je takvih pjesama u mojoj karijeri jako puno. Jedna od tih pjesama je ‘Bato’. Ja ne mogu završiti svoj koncert, a da ta pjesma ne dođe na repertoar. Onda ‘Kofer ljubavi’ iz tog vremena i pjesme koje su ovdje manje poznate mada ih je Aquarius Records prije tri godine objavio na kompilaciji ‘Best of Kaliopi’. Pjesme koje govore o jednom novom životnom ciklusu. S prošlog albuma pjesma ‘Želim ti reći’ mi je draga. Sada dolazi ono najvažnije što će Hit Records objaviti. Ovo će biti drugi album i samo još da mu nađem ime i to će biti savršeno.
Lajtmotiv novog albuma je poruka ‘Ja nisam kao ti’ koja mi je bila prva pomisao. Sviđa mi se ta konkretnost u tome i to je poruka koja može biti općenito shvaćena. No, vidjet ćemo do kraja. Imamo još malo vremena, a već smo razgovarali o snimanju spota u Hrvatskoj. DJ Fresh će raditi na tom klipu.
Imponira li Vam kada vas nazivaju makedonskom divom?
Što se tiče moje reputacije i dugogodišnje karijere postigla sam ih časnim radom jer sam jako puno ulagala u sebe i svoj posao. Ljudi su to prepoznali, ali njima je to više potrebno nego meni, da imaju svoju divu. Ja sam to shvatila i zbog toga i prihvaćam, ali shvaćam isto tako da taj epitet ponekad završi na nekome tko ga ne zaslužuje. Samim time ljudi devalviraju određene epitete. Biti diva nije dovoljno svojim glasom. Da netko bude diva svom narodu i zemlji potrebno je biti puno više, imati životni stav, da ljudi čuju vaše razmišljanje o određenim društvenim temama. Politika mi nikada nije bila bitna, tako da sam odlučila pored silnih nastojanja određenih vladajućih struktura da me pridobiju ostati pjevač naroda, a ne određene političke strukture. Ali to ne znači da ja nemam svoj stav. Narod mi vjeruje i to mi je najbitnije. Zato prihvaćam da to dolazi iz naroda. Kada to kaže netko tko je jučer to govorio nekome tko to ne zavređuje, onda bolje neka napiše samo Kaliopi i ništa drugo.
Kakve planove imate za budućnost i gdje se vidite za deset godina?
Deset godina je jako veliki period. Ja ne živim život planirajući od danas za deset godina, živim od danas do sutra. Ja sam avanturista i volim to jer to je ustvari prvi input svega onog što jesam. Bitno mi je da radim kvalitetnu glazbu, s dobrim ljudima i da mogu ono što odradim poslušati sama. Slušam svoju glazbu iako ljudi misle da je to narcisoidno. Ja sam narcis (smijeh). To ne slušam ja, to sluša moja duša tako da jedna je strana profesionalnosti, a druga je strana osjećajnosti. To su dvije različite stvari kao show i business. Zašto bih ja onda radila? Ako ja ne mogu slušati svoju glazbu onda zašto ja to nudim publici. Kada CD izađe na tržište onda to više nije moja muzika, to je vaša muzika.
