Zagrebancija

Kakvo smo društvo kad se pljačka na svakom koraku

Kostadinka Velkovska

Autor: Kostadinka Velkovska 8/4/2012 10:25

Sjećam se, kao da jučer bilo, kako sam prošle godine u ovo vrijeme u svojoj kolumni pisala o “švicarcima”. Odjedanput su švirarci zauzeli opasno mjesto na našim bankovnim računima i skakali su do neba. I dok smo se prošle godine bavili švicarskim skokovima u vis, kakve ni naša Blanka Vlašić ne bi oborila, ove godine aktualno je nešto sasvim drugo.

Kako stvari brzo padaju u zaborav! Ovih se dana najviše priča o pljačkama. Pa kuda god da se okrenemo, neka pljačka banke ili pošte, ili još gore, nemoćnih starijih osoba. Krade se sve po redu, nakit, mobiteli. . .

Nije pljačkašima bitno ni kojim sredstvima će doći do nelegalnog cilja, hoće li netko biti ozljeđen, hoće li zaposlenici i drugi oštećeni biti istraumatizirani, bitno je samo doći do cilja, pod bilo koju cijenu. Što drugo da vam kažem, osim; Oprez! Pa kakvo smo mi to društvo postali?

Društvo nam je u rasulu

Shvatila bi da govorimo o Olimpijskim igrama, i o ciljevima naših sportaša, iako iskreno govoreći, zasad nam ne ide baš najbolje (svaka čast iznimkama), ali neki izvrnuti ciljevi kojima sve više teži naše društvo, iznenađuju me iz dana u dan.

Cijela Hrvatska govori o teškim vremenima u kojima se nalazimo, a premijer izjavljuje da nije on duhovni vođa da nas tješi, pa se eto mi građani okrećemo razno raznim utjehama. Mladi, primjerice, idu na popularno nam Zrće i partijaju od jutra do sutra, kako bi bar nakratko pobjegli od stvarnosti, a neki pljačkaju. Društvo nam je u rasulu! A na kraju, sve tako brzo pada u zaborav.

Zanimljivo je kako se uvijek sjećamo nebitnih stvari, i iz prošlosti svako malo izvučemo neki detalj koji bi svakako trebalo zaboraviti, ali kad se radi o nečemu bitnom, mi to jednostavno potisnemo i o tome ne pričamo. Jel’ to apatija? Kuda su otišle godine kada se Dan pobjede i domovinske zahvalnosti očekivao s nestrpljenjem, s ogromnim uzbuđenjem i domoljubnim ponosom? Iskreno da vam kažem, sve mi to u zadnje vrijeme izgleda nekako otužno, depresivno, i nedovoljno svečano. Zbog čega? Zašto zaboravljamo događaje koji su nas obilježili? Nas kao zemlju, ali i kao pojedince.

Nekli su išli u Oluju, a drugi sjedili pred televizorima

Svi smo mi na neki način dotaknuti samom akcijom Oluja. Naravno, neki su hrabro i aktivno sudjelovali u njoj, a neki su čekali ishod u skloništima i pred malim ekranima, ali to je jedan od događaja iz suvremene hrvatske povijesti. To je događaj koji se ne smije i ne treba zaboraviti.

Nebitno je tko na taj dan pjeva u Čavoglavama, i tko će iz državnog vrha biti prisutan na svečanom obilježavanju u Kninu, bitno je što taj dan predstavlja za hrvatski narod, i koliko je taj konkretan događaj utjecao na živote pojedinca i naše zemlje općenito. Svi se mi sjećamo podizanja hrvatske zastave na Kninskoj tvrđavi, ali s druge strane, povezujemo to s pojedinim osobama. Dopuštamo da nam na mišljenje o povijesno bitnim događajima utječe osobna simpatija ili antipatija prema pojedincima. Nemojte to raditi.

Budimo spremni sagledati veliku sliku, sagledati patnju koju je taj grad, ali i naši branitelji proživjeli u ratnim godinama, i budimo ponosni na ono što smo ostvarili. Jer, naš cilj nije bio nelegalan, naš cilj bio je plemenit i domoljuban, a pojedince pustimo da počivaju u miru.

Dragi moji, obilježite Dan pobjede i domovinske zahvalnosti onako kako vam srce nalaže, a u mislima, sami za sebe, zahvalite našim braniteljima na tom danu, jer zahvaljujući njima, imamo na što biti ponosni. Sretan vam Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i dan hrvatskih branitelja.

 

Exit mobile version