Autor: Dr. sc. Daniela Angelina Jelinčić 5/16/2011 17:01
”Najviši oblik neznanja je odbacivanje onoga o čemu ništa ne znaš”
Wayne Dyer
”Prag hrama mudrosti je poznavanje vlastitog neznanja”
Benjamin Franklin
Kulturne/kreativne industrije u Hrvatskoj odnosno u Zagrebu dio su neke ustaljene kulturne slike države odnosno grada u kojima još uvijek leži neotkriveni razvojni potencijal. U svijetu, identifikacija i istraživanja udjela umjetnosti i kreativnih industrija u lokalnoj privredi, kao i u nacionalnim i regionalnim privredama, provodila su se prvo u gradovima koji su iskusili značajan pad i konkurenciju u tradicionalnim granama proizvodnje (kao npr. u brodogradnji, metalurgiji, automobilskoj industriji, poljoprivredi itd.). Za puno gradova iz svjetskih primjera, kulturne/kreativne industrije bile su novo otkriće i najbolje rješenje za revitalizaciju i postizanje veće prepoznatljivosti tj. brenda grada na nacionalnoj i međunarodnoj razini.
U Hrvatskoj, međutim, kao ni u Zagrebu, ne postoji eksplicitna politika razvoja kulturnih/kreativnih industrija. Iako Programi Vlade navode kako su ”porezne olakšice za ulaganja u kulturu i umjetnost značajan čimbenik poticanja kulturnog stvaralaštva” te kako ”Vlada namjerava poticati politiku niskih kamatnih stopa kako bi oživjele pojedine kulturne grane, od izdavaštva do knjižničarstva” vrlo je malo u tom smislu učinjeno. Jedini projekt na nacionalnoj razini koji je specifičnije fokusiran na kulturne/kreativne industrije je projekt ”Poduzetništvo u kulturi” koji je Ministarstvo kulture iniciralo u suradnji s Ministarstvom gospodarstva, rada i poduzetništva.
Programi Vlade detektiraju i potrebu stvaranja hrvatskog kulturnog proizvoda što odražava barem svijest o trendovima porasta tih industrija u svijetu te mogućnosti ostvarivanja međunarodne prepoznatljivosti Hrvatske upravo putem kulturnih proizvoda. Budući da se procjenjuje da je Zagreb dom ogromnoj većini (98 posto) hrvatskih kulturnih/kreativnih industrija, očekivala bi se ista razina svijesti i u tom gradu. Situacija je, kako je studija Zagreb kao kulturni proizvod pokazala, međutim, sasvim drugačija.
Definirajmo, za početak, pojam kulturnog proizvoda. Pod tim pojmom podrazumijeva se proizvod koji utjelovljuje ili prenosi kulturni izraz bez obzira na komercijalnu vrijednost koju posjeduje. Odnosi se na tvorevine proizašle iz djelatnosti kulturnih/kreativnih industrija poput knjiga, snimljenih nosača zvuka, filmova, izgrađenih objekata, vizualnih oblikovanja itd. Pojam kulturnog proizvoda precizno ukazuje na kontrastne karakteristike koje tvorevine kreativnih industrija čine polemičnim: s jedne strane možemo ih definirati kao izraze kulturnih vrijednosti društva iz kojeg nastaju, dok se s druge strane mogu interpretirati kao ekonomska dobra koja su stvorena, distribuirana i konzumirana prema tržišnim pravilima i uvjetima. Upravo zbog ovih karakteristika, kulturni proizvodi imaju veliku moć utjecaja na estetska i ideološka oblikovanja društva (društvenih zajednica) kao i na društvenu ekonomiju.
Spomenuta studija je, međutim pokazala kako su pojmovi kulturnog proizvoda odnosno kulturnih/kreativnih industrija od strane većine stručne javnosti još uvijek nedovoljno prepoznati. Stoga, kulturne/kreativne industrije u Zagrebu nisu prepoznate kao zaseban sektor ni statistički, ni na razini javnih politika. Želimo li izračunati npr. udio dizajna ili arhitekture u gospodarstvu grada Zagreba, to će biti praktički nemoguće budući na Nacionalna klasifikacija djelatnosti (NKD) takvu podjelu ne poznaje. Naime, iako je dizajn prisutan u oblikovanju gotovo svakog proizvoda, on se kao zasebna statistička kategorija ne izdvaja pa su podaci o tome jednostavno nedostupni. Dok arhitektura statistički postoji kao zasebna kategorija, zasad nema načina da izračunamo gospodarsku vrijednost kreativnog udjela u izgradnji nekog gradskog objekta budući da je on stavljen u istu kategoriju s troškovima građevinskog materijala, plaća izvođača radova i sl. Slično je i na razini javnih politika koje potiču one kulturne industrije koje su dio ustaljenih sektorskih podjela (djelatnost izdavanja knjiga, filmska kultura i audiovizualni programi, glazbena djelatnost, kazališna i plesna djelatnost, likovna djelatnost) dok su ostale kulturne industrije u programima javnih gradskih kulturnih politika nepostojeće (npr. arhitektura, dizajn, obrti, oglašavanje). Dubinska analiza proračuna Grada Zagreba
možda bi i mogla dati podatke o izdvajanjima za ”preostale” kulturne/kreativne industrije, ali ne u okviru Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i šport, već u okviru ostalih gradskih ureda (npr. Gradski ured za prostorno uređenje, izgradnju grada, graditeljstvo i komunalne poslove). Nedostaje međutim suradnja tih ureda odnosno osviještenost o tom razvojnom potencijalu.
Strateško promišljanje razvoja grada kroz kulturu promišljano je tijekom 2004.-2006. u okviru projekta Organizacijski ustroj i strateško planiranje u kulturnim ustanovama i organizacijama grada Zagreba. Kulturne/kreativne industrije u okviru tog projekta konkretno se spominju, ali kao zadnja točka na popisu ciljeva kulturne politike. Najveći kreativni potencijal vidi se u ”mogućnosti prenamjene objekata rano-industrijske arhitekture (kao što su Gorica, Paromlin, Zagrepčanka) u multifunkcionalne (kulturne, informacijske, edukacijske) prostore, uz koje se mogu vezati i kreativne ili kulturne industrije kao područje novih tehnologija” (Zlatar 2008). U tom se smislu, međutim, do danas nije došlo dalje od idejnog polazišta.
Istovremeno, usporedimo li Grad Zagreb s ostalim hrvatskim gradovima, u apsolutnim vrijednostima on ima najveći proračun za kulturu (iako postotno manji). Pored toga ima sve potrebne uvjete, od broja stanovnika, do kulturne publike i konzumenata kako za razvoj kulturnih/kreativnih industrija i kulturne ekonomije tako i za korištenje tvorevina kulturnih/kreativnih industrija za stvaranje suvremenog identiteta grada.
Zaključak je Studije da potencijal po svim pokazateljima svakako postoji, od ljudskih resursa do financijskih sredstava. Međutim, ne postoji političko razumijevanje i profesionalna determinacija da se stanje kaosa organizira, sistematizira i usmjeri u konkretnom razvojnom pogledu. To uvjetuje stvaranje sustava za područje kulturnih/kreativnih industrija, od statistike do potrebnih inicijativa i javne podrške. Javna podrška ne znači i uključivanje kulturnih/kreativnih industrija u sadašnje postavke kulturne politike i načine upravljanja u kulturi (u smislu da postane dodatno proračunsko opterećenje) već jasno određenje javnog značaja kulturnih/kreativnih industrija za razvoj lokalnog kulturnog te socio-ekonomskog kapitala. Umjesto toga, kulturna politika trebala bi odgovoriti na nove trendove u kulturnom stvaralaštvu te se adaptirati novonastaloj situaciji u području kulture. Zagreb posjeduje značajnu kompetitivnu prednost u stvaranju kulturnih proizvoda od strane kulturnih/kreativnih industrija već samom činjenicom da je najveća koncentracija kulturnih i kreativnih resursa upravo u Zagrebu. Međutim, ti resursi nisu ciljano usmjereni i iskorišteni u stvaranju jedinstvenog brenda Zagreba. Dakle, iako kapacitet postoji, rezultat još uvijek izostaje.
Koji bi to onda bili potencijalni elementi suvremene identifikacije grada? Razmišljanja struke o potencijalnom suvremenom brendu tema su idućeg nastavka.
