5/13/2011 8:49
Mjesec svibanj u Zagrebu je kroz povijest uvijek bio mjesec kako političkih događaja, tako i mjesec za pamćenje.
Tako je to i danas.
Prvi svibanj ili Praznik rada pretvorio se danas nažalost u „praznik graha“, jer praktički više nema radničke klase, a još manje radno ovisnog stanovništva.
Čak ono što je u Zagrebu bilo najznačajnije, a to je bujanje i cvat različitog drveća nestaje pod izgradnjom asfaltnih šetališta.
Mnogi govori da je grad onakav kakvi su njegovi građani.
Jedan književnik napisao je da sam „urbani rasist“, no, taj bivši političar i književnik koji je napisao knjigu „Fukara“, poznat je po širenju mržnje, tako da ako se pojavite češće u jednom lokalu onda kažu da ste „lokal šovinista“, a niste urbani rasist, kako nas neki krste, jer volimo svoj Zagreb.
Ne znam hoće li to netko krstiti rasizmom (uz današnje stanje duhova sve je postalo moguće).
Mnogi ne znaju da se još pred više od stotinu godina u samom srcu grada nalazio vinograd, tamo gdje je sada uspinjača, a odlično vino i danas se uzgaja u Remetama, naravno u malim količinama.
Nije riječ samo o nostalgiji za starim vremenima, a još manje o grožđu koje se tu može uzgojiti, no, činjenica je da je duboku u Medvednicu gotovo na svakom kvadratnom metru sagrađen novi „Gornji Grad“ u kojem naravno ne stanuju Zagrepčani, a grade se tzv. urbane vile.
Kada je u tijeku svojeg života veliki Tin Ujević, uz čašu dobro vina u birtiji „Blato“, rekao „da je njegov ideal ljepota, a ne istina“-nitko to nije shvatio ozbiljno, a sada ga sve više i više citiramo. Taj veliki pjesnik, kao i Matoš nisu rođeni u Zagrebu.
Za mjesec svibanj poznato je da je 1936. godine održana posljednja gospodarstvena priredba ili Zagrebački zbor i to na starom prostoru u Martićevoj ulici, a ta tradicija nastavljena je iste godine u Savskoj ulici (današnjem Studentskom centru), dok je zahvaljujući Većeslavu Holjevcu 1956. godine otvoren Zagrebački velesajam koji nažalost sve više i više gubi svoju prvobitnu svrhu.
Premošćena je Sava, a zaboravlja se da je još prije II. svjetskog rata Sava bila izuzetno čista, a mnogobrojni ribići koristili su to prirodno bogatstvo na način da su ribe prodavali na Dolcu.
Sava je korištena i za predivna kupališta na Trnju, nekadašnjem riječnom otoku gdje je današnji Most slobode. Sjećam se jedne zgodne anegdote koju mi je ispričao moj stari prijatelj Marijan, a to je da su plivači zaronili u savsko korito i pili vodu s dna jer je bila tako čista. Smetali su ih dosadni ribići pa je nastala i prava tučnjava kada jedan kupač dobacio jednom ribiću „…da nije svatko ribić koji ima crve…“
Svibanj je i mjesec kada je Zagreb oslobođen jednog četverogodišnjeg tmurnog i sramotnog razdoblja čiji datum (8. svibnja) nisu dotaknule gotovo ni jedne dnevne novine- kao da taj datum u povijesti Zagreba i ne postoji.
Onaj tko zaboravlja svoju prošlost izgubit će i budućnost.
Zanimljivo je naprimjer da je Zvonimirova ulica, upravo radi vlastodržaca koji su dolazili na vlast u pojedinim povijesnim etapama, pet puta mijenjala ime. Prvi put se zvala Pešćenica VI, pa onda Zvonimirova te Ulica Crvene armije, da bi 1952. postala ulica Socijalističke revolucije. Zagrepčani su tada znali govoriti da tramvaj od Trga žrtva fašizma prema ulici Socijalističke revolucije „cvili“ jer je bio zavoj, ali to nije razlog, već zato jer ulazio u ulicu „socijalističke revolucije“.
Kralj Zvonimir je spomenut na Bašćanskoj ploči, a inače se oženio Jelenom, kćerkom mađarskog kralja Bele I, da bi nakon toga došlo do personalne unije između Hrvatske i Ugarske i poznatog dokumenta o tome „Pacta conventa“ (1102.).
Dana 15. svibnja 1926. emitiran je i prvi program Radio Zagreba, a koji je bio prvi takve vrste na području bivše Jugoslavije.
Zagreb je po televiziji bio treći u Europi, jer je u Savskoj ulici (u okviru Zagrebačkog zbora) godine 1939. počela emitacija prvog televizijskog programa u trajanju od dva sata. Tada je nešto slično bilo još jedino u Berlinu i Londonu.
Uostalom, kada je televizija došla u Zagreb nakon II. svjetskog rata bile su rijetke kuće koje su imale televizore pa je u šali Zagrepčana spiker pozdravljao „Dobar dan druže Bakariću!“, umjesto „Dobar dan dragi Zagrepčani!“, koji je tada bio prvi partijski čovjek Hrvatske, a vjerojatno je i jedini imao televizor.
Sjećam se da smo na Jelačić placu izlogu promatrali prve televizijske emisije, a danas na tom istom placu pratimo sajmove pod šatorima, ali to je tako. Svako vrijeme donosi svoje, tako je to i s ljudima.
„Najbolje su žene koje imaju prošlost, a najbolji muškarci koji imaju budućnost“.
Zato je Zagreb sa svojim prigradskim naseljima i ljudima grad u kojem se tvrdi-da budućnost ne postoji, već ju stvaraju ljudi koji žive i umiru.
U mjesecu svibnju sve se zeleni i crveni od šarolikosti prirode, a dolazi do početaka novih velikih ljubavi. Maturanti kreću u život i vesele se početku punoljetnosti, ne znajući što ih čeka u životu. Eto, baš današnjeg dana idem na proslavu 50. godina mature.
Nažalost, razvojem civilizacije sve se više zatvaraju ljudska srca i nestaje društveni život kakav je nekada gajio Zagreb.
