Autor: 3/20/2012 9:48
Iako je URIHO ima proizvodne pogone, opremljene suvremenim strojevima, unosne poslove s Holdingom ne odrađuju njihovi radnici, već se ti poslovi prosljeđuju drugim tvrtkama. Na taj način omogućava se stvaranje ekstra profita privatnicima koji dobivaju poslove. S druge stane, na taj način se isisava novac iz javnih tvrtki kao što je Holding.
URIHO zapravo samo služi kao paravan za dobivanje poslova. Cijeli postupak je vrlo jednostavan. Grad, država ili neka javna tvrtka raspišu rezervirani natječaj. Na rezervirane natječaje se mogu javiti samo tvrtke koje imaju minimalno 50 posto zaposlenih zaštićenih radnika. Pod zaštićenim radnicima smatraju se invalidi, liječeni ovisnici i bivši zatvorenici. Smisao svega je pomoći tim ljudima rehabilitaciji tih ljudi kroz rad. Cijela ideja je plemenita, no problem nastaje kada se zloupotrebljava, kao što je to slučaj s URIHO-m.
Invalidi se koriste kao izgovor za visoke cijene
Na rezervirani natječaj se javlja samo URIHO jer praktički nema konkurenciju. S obzirom da je monopolist on sam određuje cijenu koje su često neobično visoke. Visoke cijene često se pravdaju činjenicom da u URIHO-u rade invalidi čija produktivnost je manja nego štoje to produktivnost zdravih osoba. No, te poslove na kraju ne odrađuju zaposlenici te tvrtke već se poslovi prosljeđuju odabranim partnerima.
URIHO uzme određeni postotak od cijene, no većina završi u džepovima privatnika koji obavljaju posao. Također, postoje slučajevi kada URIHO posao prepušta manjoj tvrtki koja ga prosljeđuje dalje. Portal Zagrebancija došao je u posjed takvih ugovora koji to jasno dokazuju.
U posjedu imamo nekoliko ugovora o suradnji između URIHO-a te nekoliko privatnih tvrtki za nabavu uniforma za ZET. Portal Zagrebancija je već pisala o milijunskim ugovorima koje je URIHO sklopio s Holdingom za nabavu tih uniformi. Cijene pojedinih artikala su izuzetno visoke, pa tako na primjer zimske jakne koštaju 2060 kuna (bez PDV-a), sako 549 kuna (bez PDV-a) ili ženske zimske hlače koje koštaju 371 kunu (bez PDV-a). U tekstu ćemo navoditi cijene bez PDV-a jer su i cijene robe koja je isporučivana navođena bez poreza.
Jedan od tih ugovora je onaj između Siscie d.o.o. i URIHO-a koji je potpisan u lipnju prošle godine. Čak u samom ugovoru se navodi kako je riječ o ZET-ovim uniformama. Sisciji je tako praktički proslijeđen kompletan posao šivanja zimskih uniformi za djelatnike ZET-a. URIHO je od Holdinga dobio 549 kuna za jedan ženski sako, a taj posao je za URIHO odradila Siscia za 529,61.
Iz ovoga se može zaključiti da je URIHO praktički dobio posao za Sisciu, a zadržao je samo 19,39 po ženskom sakou. Muški sako je Siscia sašila za malo manji iznos, odnosno za 528,49 kuna no budući da je riječ o velikoj narudžbi, odnosno 1146 komada, u toj sisačkoj trikotaži nemaju razloga biti nezadovoljni. URIHO je taj isti sako za 549 kuna prodao Holdingu.
Siscia je šivala i zimske hlače, za ženske je naplatila 356,59 kuna, a njih je URIHO prodao za 371 kunu. Holding je jedne muške hlače platio 281 kunu, a URIHO je te iste hlače kupio od Siscie za 270,56 kuna.
Stojanovićeve tvrtke redoviti suradnici URIHO-a
Nije na odmet napomenuti da je vlasnik Siscie sisački SDP-ovac Milan Stojanović. Stojanović očito dobro kotira u SDP-u jer ga je aktualna Vlada imenovala predsjednikom nadzornog odbora HŽ holdinga.
Siscia je inače redoviti suradnik URIHO-a, no to nije jedina Stojanovićeva tvrtka koja profitira od unosnih ugovora za isporuke uniformi za ZET. U posjedu imamo ugovor iz 2007. godine koji je s URIHO-m sklopila tvrtka T.K.T. Zlatna igla. Ovdje je ponovno riječ o prosljeđivanju ugovora za šivanje sakoa i hlača. URIHO je Holdingu naplatio 555 kuna za sakoe, a kupio ih je od T.K.T. Zlatne igle za 492,54 kuna ženski sako, odnosno 491,50 kuna muški sako. Muške zimske hlače Holding je platio 285 kuna, a te iste hlače URIHO je kupio za 251,62 kuna od T.K.T. Zlatne igle.
Ovi primjeri jasno pokazuju kako URIHO jedino služi za dobivanje ugovora koje kasnije prosljeđuje svojim partnerima. Pravo je pitanje bili te tvrtke mogle dobiti te poslove kada bi Holding raspisao javni natječaj na kojega bi se mogli javiti svi proizvođači tekstila. Na ovaj način se izbjegava javni natječaj te se osigurava da posao dobiju odabrani pojedinci.
Posebno su zanimljivi slučajevi kada URIHO, tvrtka koja ima 456 zaposlenih, prosljeđuje posao tvrtkama koje imaju samo nekoliko djelatnika. Jedan od tih primjera je tvrtka M.G. Kobal koja ima samo pet zaposlenih. S ovom tvrtkom je URIHO u travnju 2009. godine sklopio ugovor o suradnji na proizvodnji 2350 kravata za ZET. M.G Kobal je URIHO-u isporučio kravatu za 56,70 kuna, a oni su ih dalje proslijedili Holdingu za 59 kuna. Na taj način je MG Kobal dobio unosan posao sa Holdingom,a URIHO proviziju od 5405 kuna.
No, najzanimljiviji ugovor do koje ga smo došli u posjed je onaj s Kom-tradeom, tvrtkom koja ima tek četvero zaposlenih. Tih četvero zaposlenih bilo je sasvim dovoljno da ispletu 1232 komada vesti za ZET. Ovaj cijeli posao je realiziran preko nekoliko ugovora. Najprije je URIHO od Kom-tradea kupio 600 kilograma prediva po cijeni od 182 kune po kilogramu, odnosno 109.200 kuna bez PDV-a. Mjesec dana nakon toga od istog dobavljača kupio je 415 kilograma prediva koje ima drugi sastav za 75.530 kuna bez PDV-a. Zanimljivo da su im 50 posto ovog prediva platili avansno.
Cijela priča završava lipnju kada URIHO sklapa ugovor o usluzi šivanja. Veste se šiju upravo od onog materijala koji je Kom-trade prodao. Šivanje veste naplaćuje se 82 kune po komadu, a ukupno ih je sašiveno 1232 komada što znači da je za cijeli posao plaćeno 101.024 kuna. Kada se sve to skupa zbroji, dolazimo do brojke od 285.754 kuna za proizvodnju tih vesti, odnosno 231,94 kune po komadu. Te iste veste Holding je platio 234 po komadu, odnosno 288.288 za cijelu narudžbu.
Povećava se broj administrativnog osoblja u URIHO-u
Nužno je napomenuti kako su ovo samo pojedini primjeri te da su oni više iznimka nego pravilo. Ovdje je bilo riječ samo o dijelu poslova koji su proslijeđeni. Djelatnik URIHO-a s kojim smo razgovarali rekao nam je kako se u toj tvrtki šije samo manji dio robe koju isporučuju, iako imaju strojeve te bi ih sami mogli odraditi. Dodao je da se posljednjih godina stalno povećava broj administrativnog osoblja, budući da je potrebno rješavati papirologiju koja nastaje ugovorima o suradnji između URIHO-a i kooperanta.
Kolika je točno količina poslova koju URIHO prosljeđuje kooperantima, nismo uspjeli saznati. Na naš upit nismo dobili konkretan odgovor. U odgovoru je, pored kratke povijesti tvrtke, naveden tek popis tvrtki te institucija za koje URIHO proizvodi uniforme i odjeću (riječ je MORH-u, MUP-u, Hrvatskim željeznicama, Hrvatskim šumama, HEP-u, Vladi i Saboru, Ministarstvu pravosuđa, Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, Hrvatskom zavod za zdravstveno osiguranje, Državnom inspektoratu…). Na konkretno pitanje o iznosu koje odrađuju kooperanti u URIHU su odgovorili: “Poslovni ugovori koje smo sklopili sa spomenutim poduzećima i institucijama spadaju u domenu poslovne tajne i ne bi trebali biti predmet javne rasprave. Njihovim objavljivanjem ili davanjem na uvid neovlaštenim osobama mogli bi štetiti poslovanju Ustanove, njenom poslovnom ugledu, odnosno ugledu i interesu njenih zaposlenika. Iz tog razloga ne navodimo ukupan ili pojedinačan iznos ugovora koji tražite jer time kršimo Statut ustanove i narušavamo poslovne odnose koje smo sklopili s pojedinim poduzećima.”
Odgovor na ovo pitanje pokušali smo saznati od samog ravnatelja URIHO-a Josipa Držaića. U telefonskom razgovoru, on nas je pokušao uvjeriti kako URIHO sam šije svu odjeću.
– Bez obzira na sve priče mi sami proizvodimo robu koju prodajemo. Mi ne idemo po Bosni i Makedoniji gdje kupujemo gotove proizvode – rekao nam je Držaić.
Držaić: Na žalost mi smo najveći proizvođač
Na naše inzistiranje da se dio poslova prosljeđuje kooperantima Držaić je odgovorio:
– Naši suradnici naprave neki detalj koji možda mi ne stignemo. Nažalost, URIHO je danas najveći proizvođač radne odjeće u Hrvatskoj. Kada kažem nažalost mislim da su svi ostali propali, pa smo mi postali najveći proizvođač, iako nam to nikada nije bio cilj.
Unatoč ovim tvrdnjama ugovori koje imamo u posjedu nedvosmisleno demantiraju Držaića. Naš sugovornik iz URIHO-a kaže da je to postala praksa od 2001. otkako je Držaić postao ravnatelj te ustanove. Poslovanje po modelu ”URIHO se javlja na rezervirane natječaje koje raspisuju javne tvrtke, država ili lokalna vlast, a unosne ugovore prosljeđuje odabranim pojedincima” postalo je učestalo. Na taj način omogućeno je bogaćenje pojedincima koji preko URIHO-a isisavaju novac sklapajući unosne ugovore s državnom, lokalnom samoupravom te tvrtkama u njihovom vlasništvu.
