Autor: Marija Pajić 11/10/2011 12:36
Bilo je to godine….2001., rekla bih! Sjećam se kako sam nabacila puder na svoje nevino i mlado lice, sva prpošna i nasmijana došla sam do Časnog suda zvanog Roditelji. Nije prošla ni sekunda, a već sam morala maknuti to čarobno umjetničko djelo zvano “prvi večernji make up”. Da stvar bude još bizarnija, mama mi je ispunila želju i za tu prigodu kupila štikle!
No pritom je izmolila otprilike šest Oče naša, dvije Zdravo Marije i četiri Slava Ocu , samo da moj prvi izlazak prođe u najboljem redu. Dogovorena destinacija je bila , naravno Tuškanac. Srce mi je lupalo nevjerojatnom brzinom od uzbuđenja, a koljena su mi se doslovce tresla. Djelomično i zbog činjenice da nisam imala blage veze kako se hoda na petama.
Ali I. i ja smo bile toliko samouvjerene da nas ništa nije moglo pokolebati! Bilo je preočito da smo prvi put u klubu jer smo izgledale kao da smo pale s Marsa ili Venere. U to vrijeme, klubovi su nekako imali smisla. Zabava je bila zagarantirana, nije bilo statusa, evenata, prešetavanja, prekomjernog naslikavanja i komentiranja…
Kad malo bolje razmislim, pa ljudi jedva da su imali mobitel! Ostalih detalja te večeri se slabo sjećam, no kao da to ikoga uopće zanima? Korak po korak s nekih 18godina , i ja sam postala dio inventara zagrebačkih klubova. Pubertet je gadna stvar, a kako je mene oprao teško da bi mi ijedan doktor dao dobru dijagnozu! Čak se ponekad pitam jesam li još u njemu. No, definitivno zlatna vremena mojih izlazaka provedena osim u Hemingwayu i Ham Hamu, bila su ona u jednoj, jedinoj i neponovljivoj Bijeloj strijeli! Ta slatkica poznatija kao Yugo 45 uljepšala je naš život.
Možda zvuči čudno, ali nas četiri prijateljice smo stvarno neizmjerno uživale u tom vozilu. Sjećam se da nije radio žmigavac, a desno staklo se nije moglo spustiti pa ako si htio udahnut malo zraka, uvijek si morao otvarati vrata. Nekada smo znale i otvoriti vrata te ispružiti ruku čisto da onaj iza nas zna u kojem se smjeru krećemo. Suludo je zamisliti četiri dvadesetgodišnjakinje kako jure Zelenim valom u ”Bijeloj strijeli” slušajući muziku preko mobitela jer nažalost, strijela nije imala ni radio .
To jest imala je, ali nije bio u funkciji s obzirom na to da je u obitelj moje prijateljice došao iste godine kada se i ona rodila, davne 1987.. . I bilo je tu svega, prekomjernog opijanja lošim vinom, bježanja od zakona, žicanja u Strojarskoj da nam vrate Strijelu i sličnog , al zabava je uvijek bila na vrhuncu! Sjećam se svog najslavnijeg ulaza u poznati klub u centru kada sam “valjda od silnog uzbuđenja” da uđem sa stilom, sletjela niz 15 stepenica lupkajući stražnjicom, stepenicu po stepenicu.
I ne, nisam imala šljivu, imala sam podljev veličine Bundeka. No , ni ta blamaža me nije zaustavila u izlascima. Na taj korak natjerala me suša, i to suša zabave. Točnije, Voda i Berlusconi kako ih od milja zovem. Klubovi za koje je i zlatno doba Studia 54 jedna velika nula. Kad vidim redove ispred narodnjačkih i prazan podij u urbanim klubovima dođe mi da se rasplačem. Možda zato što nikad nisam htjela izgledat kao Seka, više sam Rihanna tip.
U zadnje vrijeme me nimalo ne iznenadi kad ljudi od prekomjerne rasprave gdje bi mogli izaći ostanu doma jer shvate da jednostavno nemaju kuda ići. I meni se dogodilo. Tužno, ali istinito. Čini mi se da je trenutno najbolja zabava po sendvič barovima u gluho doba noći jer tamo su ljudi, reklo bih se, najopušteniji. Kome se da glumatati dok jede piletinu grill u 5 ujutro?
No, da zaključim priču, meni osobno najdraži dio izlaska je onaj kad mi tata i dan danas ozbiljan kaže: ”Marija, pazi da ti netko nešto ne stavi u čašu.” Realno, može mi samo natočiti rakiju jer s ovakvim ludim noćnim životom utjehe nema u vodi!
