Autor: Vjekoslava Bach 11/7/2011 10:40
Poznata sam po tome da sam skitnica. I to naročito kad mi se skupi previše problema, kad se moja pametna glavica preoptereti, e onda ne pitam gdje, kad, kako…Jednostavno nađem avionsku kartu ili pak sjednem u svoj ”plavi bolid” i kud me put odnese. Neki bježe psihički, ali bogami ja i fizički.
Ma nema ljepšeg osjećaja od tog bijega od stvarnosti… Mama mi cijeli život govori da sam ko ”Cigan čergar”, jer otputovati negdje nije mi ni najmanji problem, imala ja u novčaniku puno ili malo love. Bitno da se ide.
Malo je onih koji znaju da sam ja Vjeka, kako me zovu zapravo svi, osim možda poreznika, rezultat ljubavi jednog Zagrepčana njemačkog podrijetla i čiste Makedonke. I nemate pojma s koliko ponosa nosim tu vrelu južnjačku krv u sebi!
I nerijetko me, kad čuju tu neobičnu kombinaciju, ljudi pitaju, do kuda je to pola-pola. A ja, onako šašava, k’o iz topa: od glave do struka Hrvatica/Njemica, a od struka do dolje Makedonka! Pa nek se zna- hladna glava, a ostalo vrelo!
Svoju ljubav prema uvijek suncem okupanoj Makedoniji pokazujem gotovo kroz sve segmente života, kroz moj stil života, a pečat tome dalo je i moje poznavanje makedonskog jezika kojeg s ponosom prezentiram na svim mogućim okupljanjima kada društvo shvati da sam gotovo pa izvorni govornik i odmah krenu s molbama: Daj mi prevedi kak’ se kaže ovo ili ono…
No svakako sam najveće navale smijeha dobila od kolega na televiziji kada sam se u žaru razgovora s mojim prijateljima iz Skopja dosta uživila pa sam, kako kažu, ”ubacila u prvu” i udri!!! Frcalo je sve od njima nerazumljivih riječi, ali su padali od smijeha…
Moj dobar dio odrastanja odvijao se upravo u Skopju, u lijepom elitnom kvartu Vodno, gdje me čuvala moja baka. I ta naša, sada zapravo internacionalna, druženja nikada neću zaboraviti jer su me izgradile kao osobu i kao ženu.
A ulica do moje bila je takozvana ”romska ulica” u kojoj su živjeli naši prijatelji Romi, ili kako se sami oni nazivaju Cigani. Ma nemate pojma koliko smijeha, ljubavi, zafrkancije i jednog potpuno ovog života možete vidjeti u tim mnogobrojnim obiteljima! Jednostavno obožavam te moje drage ljude! Sve dobre i loše stvari dijelili su s nama, sve gluposti koje smo radili kao djeca, radili smo skupa i nije bilo podjele na ”crne i bijele”.
Moram svakako reći da se radi o dobrim, obrazovanim obiteljima, koji su svi redom zaposleni i sjajno odgajaju svoju djecu, no ono nešto egzotično, od samog jezika, stila, pa do ponašanja ipak se nije promijenilo. Znaju ovi moji iz društva, kada god je neka fešta da ću rado zapjevati sve poznate romske pjesme čije tekstove sam, još kao dijete, naučila baš zahvaljujući Šenolu, Mendi, Gabi i ostalima…
Čajorije Šukarije, Erdelezi, Loli Phabay hop hop hop, Bida mange Romale, ili pak moju obožavanu Đelem, đelem…A zašto baš nju obožavam? E pa zato što to znači ”Idem idem”… a kao što sam vam i rekla ja stalno negdje idem, bježim…
A moram vam svakako ispričati kako sam i greškom završila na ”ciganskoj” svadbi.. Naime, kada Romi slave, e to se zove fešta! Zatvaraju se ulice, svi su vani, stolovi su na cesti i nema da netko ne čuje kada ”Cigo ženi sina!”. A ja, onako mala, rudlava, crna, prljava od cjelodnevne igre u parku, odlučila sam vidjeti što se zbiva u ulici do moje jer su se harmonika i tapan čuli preko pola kvarta.
Stala sam uz njihovo kolo, a oko mene sve same žene, uređene, prenakićene, onako u njihovom stilu, našminkane, u svim mogućim bojama… Plešu, pjevaju, vesele se… Kad odjednom zgrabila mene jedna gospođa, tada sam mislila da je baš ona Esma Ređepova, poznata romska pjevačica, i govori: A bre dete, šta ti čekaš? Što mori ne igraš so nas? I šta ću, sirota, gledam ju s onim krupnim očima, a ona vuče li me, vuče!
Ušla ja u kolo i drmam kako znam!!! Smiješno mi, al’ se ludo zabavljam! Kad odjednom spazim na dnu ulice moju baku, koja je umrla od straha što me nema, pa me odlučila potražiti i tu, u susjedstvu.
A kad me vidjela u kolu s našim Ciganima, umrla je od smijeha! I dan danas, iako moje voljene bake nema, rado se prepričava ova epizoda, kada pokušavam objasniti ljudima da nemam romske krvi, tek makedonske! Iako s lakoćom i s puno ljubavi pjevam njihove tekstove…
Ovih je dana u Zagrebu gostovao bend koji je, osim već poznate Esme, također promicatelj romske glazbe i to svugdje u svijetu. ”Kočani orkestar” je nešto što nisam mogla propustiti, a činjenica da je jedan od članova benda rastao baš u ulici iz mog susjedstva, jednostavno me dovukla na koncert.
Bilo mi je drago kad me moj susjed i nakon toliko godina prepoznao i uz širok osmijeh mahnuo sa pozornice. Dobila sam počasno i refren pjesme ”Makedonsko devojče”… ajme meni, na ovo srce mora zalupati!
E sad, kako sam sa sobom povela moju dragu frendicu, a koja je moj ”negativ”, dakle plava sa svijetlim očima, moji su Kočanci i za nju odmah našli pjesmu i brzo zapjevali ”Plava Ciganko!”. Ma suze su mi išle od smijeha!
Kaže meni moja prijateljica: Ma ženo draga, slušam ja ove tvoje Cigane i to uopće nije loše! Meni ti je to isto k’o i Brazil!! Čisti Latino! Ha, ha, ha! Al kad razmisliš pa tako i je! I jedno je sigurno, napunit će vam srca, dušu, pokrenut vas da plešete i da zaboravite sve probleme. E baš su takvi naši Romi! Jednostavni, topli, nasmijani.
Do sada nisam imala priliku upoznati brojne romske obitelji u Zagrebu, no vjerujem da su jednako srčani i topli kao i ovi ”moji”. Zamolit ću našeg gradonačelnika koji ih redovito posjećuje, da me jednom i povede, pa da im zajedno poklonimo našu verziju njihove himne. Jer kao i ja, i naš Bandić stalno putuje, pa mu Đelem đelem svakako pristaje.
Zato na kraju ove moje ”ciganske avanture“” poklanjam te lijepe riječi svima Romima koji su mi uljepšali život, ”Kočani orkestru”, ali i onima koji će nakon ovoga poželjeti zapjevati onu njihovu najbolju:
Đelem, đelem lungone dromeja
maladilem šukare romeja.
Aj Romale, aj čavale….