Autor:: Pero Kovačević 2/22/2010 14:37
Novog predsjednika Republike Ivu Josipovića poznajem još od davne 1976. godine kad smo upisali prvu godinu Pravnog fakulteta u Zagrebu. Bili smo 200. jubilarna generacija. Diplomirali smo 1980. godine među prvima u generaciji. Predsjednika Josipovića jednako dobro poznajem i iz zastupničkih klupa u Hrvatskom saboru i Gradskoj skupštini grada Zagreb.
Na fakultetu je bio tih i samozatajan, uvijek u društvu svoje tadašnje djevojke, simpatične i zgodne plavuše. Ivo je na drugoj godini prihvatio ponuđeno mjesto demonstratora na katedri krivičnoprocesnog prava. Već tada bilo je jasno kako se odredio za poziv sveučilišnog profesora. Meni su pokojni profesor Lang i Vranjican ponudili mjesto demonstratora na katedri Političke ekonomije, no nisam ga prihvatio jer sam radio preko Studenskog servisa i na taj način financirao svoje školovanje.
Jedan od zadataka demonstratora bilo je i nadziranje pismenog dijela ispita, u čemu Ivo nije uspio nametnuti svoj autoritet kolegama. Naime, za vrijeme pisanja ispita profesor Krapac je izašao iz dvorane, a Ivo je bezuspješno pokušavao spriječiti dvojicu naših kolega s godine koji su prepisivali od mene. Rekli u mu : «Produži dalje, izgrađuj autoritet kasnije».
Vjerojatno je i poslušao njihov savjet – godinama je bio aktivan član svoje stranke što mu je donijelo velik ugled te, naposlijetku, i status predsjedničkog kandidata. Građani su odlučili kako je Ivo čovjek koji zaslužuje novi mandat predsjednika naše države. Nažalost, nesrazmjer između velikih očekivanja građana i skučenih ustavnih ovlasti predsjednika je velik. Suradnja Josipovića i Vlade će biti neophodna, ali također nimalo laka – pogotovo zato što će biti potrebno uskladiti njihove vizije poboljšanja gospodarskog stanja Hrvatske, ako ih uopće imaju.
Izborom suradnika Josipović je neoprezno i naivno napravio svoju prvu predsjedničku pogrešku. Naime, prije imenovanja odnosno najave imenovanja svojih savjetnika, bio je dužan zatražiti njihovu sigurnosnu provjeru, a ne od medija doznati da su kažnjavani ili su porezni dužnici. Što će se dogoditi ukoliko netko od njegovih svjetnika ne dobije NATO-ov certifikat za pravo uvida i baratanja NATO-vim dokumentima? To bi tek bila prava blamaža.
Njegov prvi zadatak je naučiti biti predsjednikom. Osim toga, Josipović se nužno treba riješiti utjecaja svoje bivše stranke. Prije, dok je bio zastupnik u Gradskoj skupštini, dizao je svoju ruku za prijedloge koji nisu bili na dobrobit građana. Tako je za vrijeme donošenja GUP-a Grada Zagreba ostao u vijećnici kako bi postojao kvorum te je omogućena provedba zahvata na Cvjetnom trgu i u Varšavskoj ulici. Također, u slučaju Kozarčevog vijenca, glasujući protiv mog amandmana, svojim glasom je presudio da se legalizira bespravna siječa šume u korist jednog tajkuna zbog kojeg je mijenjan GUP da bi tamo gradio svoju vilu.
Nadam se da su to bili njegovi posljednji potezi kojima je zanemarivao interese onih koje zastupa. Josipović je sada u službi naroda, a ne partikularnih stranačkih interesa. Očekujem da će svoju ulogu shvatiti vrlo ozbiljno i ispuniti barem polovicu očekivanja hrvatskih građana. Nužno je da Hrvatska napokon profunkcionira kao pravna država. Ako Ivo to prihvati kao svoj glavni cilj, mogao bi imati uspješan mandat.
Predsjednik treba osjetiti bilo svog naroda – on mora, prije svega, biti snažnim čovjekom, a ne pukom figurom izvršne vlasti. Što će od toga postati Josipović, uskoro ćemo saznati.
